Prije godinu dana, tokom cijelog Ramazana, vodio se težak rat sa poznatim bilansom razaranja naselja i stradanja civila u Pojasu Gaze. Danas, iz Gaze opet loše vijesti: eksplodiralo šest automobila-bombi. Nema potpunih podataka o žrtvama samoubilačkih napada. Ono što zabrinjava izraelsku, ali i umjerenu palestinsku javnost je činjenica da su po drugi put u kratkom vremenskom razmaku potpisnici napada pripadnici ISIL-a. Hamasovci postaju nedovoljno ekstremni, otuda ambicija da ih potisnu i njihovo mjesto preuzmu još ekstremniji zagovornici totalnog haosa. Kakav bi mogao biti odgovor izraelske armije, ni to ne predstavlja posebnu enigmu. Kao što u cijelokupnom političko-klerikalnom cirkusu nije enigmatična uloga Irana, Turske, Saudijske Arabije. Turska prijeti da će njene trupe ući u Siriju i otvoreno podržati pobunjenike. Asad gleda u pravcu Irana očekujući nastavak suradnje, Hezbollah ima problema sa opredjeljenjem – za Kurde ili protiv njih, a Izrael osjeća obavezu da zaštiti sirijske Druze. Saudija sebi kopa bezdan živog blata u Jemenu.
Gordijev čvor, a Aleksandar anti-makedonski Cipras ipak koketira sa Merkelovom…
I dok Iranci sa Amerikancima potpisuju sporazum o kontroli nuklearnih postrojenja za obogaćivanje uranijuma, istvoremeno ajatoloh Khamenei koji je ukinuo granicu religijskog i političkog vođe obavljajući obje dužnosti proklamira poznate parole: „Smrt velikom i malom sotoni!“
Bliski istok postaje suviše mali za apetite svih pomenutih sila koje svoju budućnost grade na propasti neduženih napaćenih naroda. Ko bi mogao pretpostaviti da će sjeverni sektor akvatorija pod izraelskom jurisdikcijom štititi Njemačka? Licemjerstvu i mefistofelovskoj grandomaniji nigdje kraja. Ni Hitleru više ništa ne bi bilo jasno.
Rusija, Kina, Sjeverna Koreja, svojim vojnim potencijalima više su nego indiskretno prisutni u cijelom tom vražjem kolu. Ludilo se širi geometrijskom progresijom, a sluđeni narodi mijenjaju zastave nadajući se da bi ih mimikrijska magija mogla učiniti nevidljivim. A bijega nema, ni spasa, kao ni za one jadnike čija tjelesa svakodnevno doplovljavaju do obala Libije i Tunisa, ne domogavši se europskog paklenog raja sadizma, cinizma, omraze, prevare…
Jednoznačan je samo odgovor onih koji ležerno odrubljuju glave, nije više važno ni kome, svojima, njihovima… u ime metafizičke metaforičnosti. Imali su dovoljno vremena da se revnosti monstrumskog ubijanja nauče od ljutih neprijatelja sa kojima su se susretali na Balkanu. Ustaše i četnici su njihovi nenadmašni „uzori“. Nož, zid, Gaza. Čitav svijet – koljački geto.
Papa se ne oglasi povodom rušenja Starog mosta u Mostaru, o Jasenovcu, Kozari, Tomašici, ne ode u Srebrenicu, niti riječ izusti o krvavoj Drini… A zašto bi? Zar da zatvori kružni trag svojih stopa pred imenima svojih posilnih, Klintonom, Erdoganom, Peresom…?