Na nadmorskoj visini od preko 1.000 metara krije se selo Mudrike na planini Vlašić u blizini Travnika, a oko njega prostrani proplanci i šume. Vrijedni seljaci stoljećima prave nadaleko poznati vlašićki sir, po kojem je planina Vlašić i poznata, a koji spada među najbolje bijele sireve u salamuri/surutki.
Pretpostavlja se da su recept za pravljenje ovog sira na ove prostore donijeli nomadski stočari s istoka. Domaće stanovništvo je preuzelo i prihvatilo način pravljenja pa se danas vlašićki sir proizvodi širom Bosne i Hercegovine.
Kako je kazala za AA, sir se izvorno proizvodi od nepasterizovanog, svježeg ovčijeg mlijeka, odmah poslije muže. Uglavnom se čuva dva do tri mjeseca da zrije.
“Tradicija pravljenja sira u ovoj porodici je duga više od 150 godina. Radila ga je moje svekrve svekrva pa moja svekrva i ja. Sada sam obučila i svoju snahu da nastavi sa ovom tradicijom”, ispričala je Smajila za AA o tradiciji pravljenja sira koju i ona njeguje već više od tri decenije.
Nekada ranije su mještani sela s Vlašića sir donosili uglavnom u Travnik i tu ga prodavali, te ga zbog toga zovu još i travnički sir. Vlašićki sir se pravi i od kravljeg mlijeka za one kojima je aroma ovčijeg mlijeka prejaka. Tradicionalno se reže u kriške i pakuje u ambalažu za distribuciju.
“Sir zrije ko i voće. Mora da sazrije. Ovce se muzu ujutro i naveče. Naša tradicija je praviti ovčiji sir, ali pravimo i kravlji. Međutim, ovce su za nas unosnije i zdravije. Mi hoćemo samo da se sačuva brend ovčijeg sira”, ističe Smajila.
Prema njenim riječima, svugdje se može prodati travnički sir, ali vlašićki je poseban.
“Ne kože se kupiti sir na Kupresu i reći da je vlašićki. Vlašićki sir je poseban zbog planine. Vlašić je srce Bosne. Radi se samo na planini. Svaki ima različit okus. Hoćemo da vlašićki sir opstane. Vlašićki sir ima svoj okus. Miriše na planinu, zdravu travu…Po tome se razlikuje od onih kopija koje se prave”, kaže Smajila za AA.
“Sir koji pravim može trajati i dvije godine. Ako je dobra ostava i ako sazrije koliko treba ja garantujem da može izdržati i dvije godine”, ispričala je Smajila.
Ekipa AA obišla je i mjesta gdje Mehići prodaju svoj sir. Smajilini sinovi, Merzudin i Mersudin, sir prodaju turistima ili slučajnim prolaznicima koji ne mogu da zamisle da posjete Vlašić, a da ne probaju ovaj jedinstveni proizvod.
“Na Vlašiću imam dva prodajna mjesta, a prezentujem ga i na sajmovima diljem BiH. Imam svoje stalne kupce i sir se dobro prodaje. Kada sam išla po sajmovima iznenadila sam se kako u istočnoj Bosni i Krajini nisu ni znali za naše sirove. Međutim, Sarajevo i Vlašić se drže za ruke. Tamo se traži jako puno. U Sarajevu budem oduševljena”, kazala je Smajila za AA.
“Sve to radim iz ljubavi, ali imam i koristi. Imam dva sina, a nedavno sam izgubila muža. Ko dobro radi i vodi računa može lijepo živjeti od proizvodnje sira. Voljela bih da su mi kupci uvijek zadovoljni i gledam da ga pravim na najbolji mogući način. Zadovoljna sam sa prodajom”, kazala je za AA.
Prema Smajilinim riječima, pravljenje sira se nikada ne možeš usavršiti.
“Uvijek možeš pogriješiti. Osoba koja pravi sir mora biti odgovorna i uredna. Ne može ga svako praviti. Recept za sir je uvijek isti, ali ishod tog procesa zavisi od vremena, količine mlijeka, temperature na kojoj se pravi…”, dodala je Smajila za AA.