Čovjekov život možda bi se mogao uporediti sa jednim školskim časom.Traje od prvog zvona – između „dobro jutro“ koje nama, svojim đacima prvacima poželi naša draga učiteljica – do našeg „doviđenja“, koje izgovorimo nakon drugog zvona, poslije 45 minuta.
Draga učiteljice, danas – kada izlazite posljednji put iz učionice života – javljam se za riječ
i ubrzano ponavljam „molim ja“ – da Vam s ponosom zahvalim u ime hiljadu Vaših đaka,
koje ste – na pravi put izveli. Vaša ljubav bila nam je putokaz za kojim smo išli, dvoje po dvoje,
držeći se za ruke.
Pripadam generaciji učenika koja je prije više od pola vijeka kod Vas „izučila“ četiri razreda
(u Osnovnoj školi „Ognjen Prica“, na Kraljevcu). Koliki ste mi uzor bili dokaz je to što sam
krenuo za Vama, učiteljice-putovoditeljice! Opredijelio se za human poziv prosvjetnog radnika –
profesor maternjeg jezika (tako se taj predmet tada „vodio“ u školskim dnevnicima).
A, s obzirom na to ko nas je naučio pisanju prvih slova („tanka kosa gore, uspravna debela dolje“) i sricanju prvih slogova u riječi – naš jezik trebalo bi da se zove po učiteljici (učiteljski, a ne maternji).
Izbor mog životnog poziva nije slučajan. A slučaj je htio da kontinuitet vaspitanja i obrazovanja
obostrano bude nastavljen. U Gimnaziji sam bio profesor prvo Vašoj kćerki (nažalost, Silva je otišla
na neko mirnije mjesto – da svojoj mami uredi kuću i pripremi joj postelju za vječni počinak!).
Danas je nebeski ključar otvorio rajska vrata da u baštu uđe žena čije se ime piše i izgovara velikim,
zlatnim slovima.
Lako je Vama, draga učiteljice, Vi ste postali vječnost. A šta ćemo mi, Vaši đaci, ko će da nas štiti
od ove pripeke na tvrdom dlanu Zemlje?
I danas, oko Vas okupljeni, učimo životopis. Živimo pod Vašim skutom, letimo bez straha
da ćemo zalutati. Neka Vam je vedar kosmos, pun našeg smijeha, orošenog suzama…
Vašem sinu Nikoli – našem Mikiju bio sam i razredni starješina.Dragi Miki, najdublje saučestvujem u Tvom bolu i bolu Ljudevita, našeg čika-Luje i kaži tati da ne treba više da dolazi na roditeljske sastanke. Izostanaka nemaš, a završio si najviše škole. S najvišim ocjenama. Za takav Tvoj uspjeh zahvalimo mojoj dragoj učiteljici.
A mene će, sjetnog, kroz život da vodi svjetlo što treperi u njenom imenu.
Doviđenja!
Neka je vječna slava i hvala učiteljici Dragici Petrov!
(Lero Grujo, Bijeljina, 30. jula 2015.)