Na svaki način se Husein-kapetan Gradščević, koji je u bosanskohercegovačku tradiciju ušao pod nazivom Zmaj od Bosne, može smatrati najznačajnijom ličnošću naše novije historije.
Danas, 17. augusta navršava se tačno 181. godina, otkako je 1834. godine jedan od najvećih vakifa u BiH i reformatora tog vremena otišao sa ovog svijeta.
Gradaščevići su među najvećim dobrotvorima u sjeveroistočnoj Bosni, a zasigurno među najvećim i u cijeloj BiH.
Impozantna je imovina koju su dali kao dobrovoljni prilog za svoj narod i za svoju zemlju. Riječ je o više od 1.500 dunuma najboljih zemljišnih parcela, pet džamija, tri medrese, na desetine radnji i drugih objekata, vodovodi…
No, najznačajniji među njima je Husein-kapetan Gradaščević, kojeg historija pamti kako mudrog i odvažnog vođu. U Travniku je 29. marta 1831. izabran za vođu pokreta Bošnjaka za autonomiju i samostalnost zemlje koja je tada bila pod vlašću Osmanlija.
Iako mlad, brzo je uspio otjerati vezira i ostale protiv-autonomijske osobe, te tako postaje vladar Bosanskog pašaluka.
Među onima koji su podržali ustanak Gradaščevića bilo je katolika, pravoslavaca a najbrojni su bili Bošnjaci, budući da su bili i najrazvijeniji u društvenom smislu, najbogatiji, najorganizovaniji i najobrazovaniji u tom momentu u našoj zemlji.
Gradaščevića je njegova vojska ubrzo proglasila novim vezirom.
Pokret za autonimiju nije trajao dugo. Godine 1832. godine pokret je izgubio prednost u ratu. Nakon niza manjih okršaja ključna bitka protiv Osmanlijske vojske se dogodila 17. i 18. maja izvan Sarajeva. Bosanska vojska je poražena nakon što Hercegovačko pojačanje stiže i pridružuje se Osmanlijskoj vojsci.
Sultan je Gradaščevića osudio na smrti pa je on morao napustiti Bosnu i preseliti se u Habzburšku zemlju.
Krajem 1832. godine Husein je pristao da se vrati na Osmanlijsku teritoriju da bi dobio oprost od sultana. U Istanbulu je živio u starim janjičarskim barakama na atmejdanu (Hipodromski trg), dok je njegova familija živjela nedaleko odatle u posebnoj kući. Živio je relativno mirnim životom naredne dvije godine.
Umro je 17. augusta 1834. godine.
Legenda govori da je otrovan od strane carskih vlasti ali imajući u vidu njegovo loše zdravlje historičari smatraju da je vjerovatnije je da je umro od kolere. Ukopan je na mezarju Ejjub.