“Nekad sam imao sve. Preko noći to je sve nestalo, postalo prašina, užas, horor. Onda kad sam mislio da sam konačno stekao sve za normalan život, posao, stan, ženu, dijete, sve je krenulo nizbrdo…”
Ovako je za „Dnevni avaz“ počeo svoju priču Ravan Ati iz grada poznatog po herojskim borbama protiv ISIL-a, Kobanija u Siriji. On je preksinoć stigao u Preševo zajedno sa suprugom i kćerkom.
Nema cilja
Ati ima 24, supruga Halena 23 godine, a kćerka im se rodila prije 40 dana. Brak su sklopili pošle godine.
– Završio sam školu i našao posao kao dizajner, dok je Halena radila kao informatičar. Tokom studija bili smo u vezi. Ubrzo sam našao posao i stan. Već se pucalo i u Kobaniju. Mislili smo da neće dugo. Vjenčali smo se, kasnije dobili našu kćerkicu Vestu – priča Ati.
No, uskoro je postalo neizdržljivo. Rat se zahuktao, tri-četiri različite vojske su ratovale.
– To izgleda užasno. Niko više ne zna šta je cilj toga svega. Sve je srušeno, sravnjeno sa zemljom. I šta kada osvojite to? Šta ćete s tim? Ljudi bježe, niko ne želi ostati tu – nastavlja mladi Kurd.
Želeći bolji i normalan život za svoju porodicu, odlučio je, kao i hiljade njegovih zemljaka, krenuti ka zapadnoj Evropi. Tek tu, kaže, počinje avantura ili nastavak pakla.
– Granicu s Turskom prešli smo pješice i autobusom se prebacili do Izmira. Tu smo našli čovjeka koji bi nas prebacio do grčke obale kako bismo nastavili put. Naravno, sve je nelegalno, ide se gumenim čamcem preko mora. Cijena jasna i nema cjenjkanja – 1.200 dolara za sve što ima dovoljno godina da hoda. Dugo su nam gledali u bebu, pitali hoda li. Tek joj je 40 dana. Kažu, O. K., ne moraš za nju plaćati – nastavlja Ati.
Nakon što je cijena dogovorena, utvrđen je i termin. Kreće se sutra ujutro. Polazište je pusta obala Izmira, gdje nema turista, hotela, policije.
– Sedam sati išli smo pješice preko neke planine da dođemo iz grada do te obale. Noge su nam otekle i bile krvave. Put je, ustvari, staza, a sve mora ići noću. Kada smo stigli, odmah smo ubačeni u čamac – kaže Ati.
Odmah je vidio da čamac nije siguran, žalio se, ali nikoga nije briga.
Panika i strah
– Ulazi ili odlazi odavde. Tako su rekli. Ušli smo. Ubrzo je počela ulaziti voda. Obuzimali su nas panika i strah da ne potonemo. Znamo plivati, ali nas je bilo strah za bebu. Uzeo sam neku čašu i izbacivao vodu. Išlo je sporo, ali smo uspjeli čamac održati na površini. Ruke su nam se ukočile od bolova – kaže Ati.
Put do Grčke trajao je skoro dva sata.
– U Grčkoj je sve bilo lakše. Mnogo je organizirano. U Makedoniji i ovdje u Srbiji sve ide sporo. Ne znam gdje ćemo spavati ako ne stignemo dobiti papire – kaže Ati.
Ravan i Halena su nasmijani, ne odvajaju se jedno od drugoga, vole se, kažu, i žele cijeli život biti zajedno…
Najvažnije naći hranu za bebu
– Za hranu se nekako snalazimo. Nešto nam udijele, nešto mi kupimo, ali najvažnije je da za Vestu nađemo hranu. To je uvijek malo teže. Djeca ne mogu svašta jesti, njima sve mora ići posebno. I kada spavamo, ako nemamo kreveta, ako smo na ulici, napravimo joj krevetac od naših stvari i odjeće i spava između nas – kaže Ati.
Krenuli u Holandiju
Krenuli su u Holandiju. Nadaju se da će uspjeti, naći posao za koji su školovani i da će im kćerkica imati život kakav zaslužuje, iako iza sebe imaju strašan put i još težak dio ispred sebe.