Mladi i talentirani Maglajlija mjesecima je, po uzoru na brodvejske predstave, pripremao multimedijalni performans „It Boy”, koji je trebao biti premijerno izveden u Maglaju 5. juna prošle godine. Njegove planove pokvarile su poplave. Međutim, nije odustao od svoje ideje i projekta na kojem je, skupa s brojnim saradnicima, vrijedno radio. Premijera je ponovo zakazana za 11. septembar, u maglajskoj Aleji ljiljana. To je, kaže Adi, prvi put da u glavnoj pješačkoj zoni, domu stogodišnjih platana, neko radi umjetnički performans. Time se posebno ponosi, ali i činjenicom da je, između ostalih, dobio podršku fondacije koju vodi Madonna!
– Mjuzikl je dio projekta „Sport ,kultura i edukacija su moj izbor!”, koji je dio velikog „LOD IV” projekta kojeg implementira UNDP. Dugogodišnje iskustvo svih nas okupljenih u UG „UMERO” rezultiralo je ovom nesvakidašnjom pričom i saradnjom. Veliku podršku dobili smo od firme “Blowup”, zahvaljujući lijepim preporukama najeminentnijih ljudi našeg društva, oni će našu zgradu u centru Maglaja uz pomoć video-mapinga pretvarati u luksuzni vrt, sobu, zatvorsku ćeliju i šta sve ne, kaže Adi.
Kako je nastao mjuzikl „It Boy”?
– Mjuzikl i kabaretske forme općenito su moja velika ljubav i želja. Kroz sav moj dosadašnji rad uvijek se provlačila lijepa muzika – sevdalinka ili pop, ali muzike je uvijek bilo. Potječem iz maglajske porodice muzičara i od malih nogu svakog dana pjevam i živim pjesmu. Stvaranju mjuzikla, tačnije monomjuzikla (prema nekima, pak, cabareta) prethodila je moja želja da nakon uspješne monodrame napravim nešto što niko do sada nije, a mogao je. Imamo tako bogatu arhivu pop i rock hitova domaće produkcije i zaista se čudim kako se niko nije sjetio da ih sklopi u jedan ovakav format.
Ideja je bila da se uhvatim u koštac s najtežim oblikom scenskog performansa, a to su istovremeno pjevanje, plesanje i interpretacija monologa. „Okidač” za to je bio jedne večeri kraj rijeke Bosne u Maglaju, kada sam slušao prijateljeve ljubavne probleme, a u pozadini je svirao Dino Merlin. Prosto mi je kroz glavu sinulo: „Pričajmo o ljubavi kroz pjesmu!” i „bacio” sam se na pisanje scenarija i biranje pjesama.
Kojom temom se bavite?
– Mjuzikl se bavi sociološkim fenomenom muške sponzoruše, ali zaista s psihološke strane. Muškarac kojeg igram pred publikom vadi prljavi bračni veš i govori o svojim najdubljim osjećanjima i slabostima. Rijetko kad u pozorišnoj umjetnosti možete vidjeti da je muškarac emotivan i otvoren, uvijek su to neki grubijani. Htio sam pobjeći od klišea i publici pokazati „Njega” kako, trčeći za novcem, gubi svoj identitet i na kraju biva odbačen od supruge koju je iskoristio. Pikantnost je jer se progovara otvoreno u seksualnosti, religiji, ljudskoj zlobi i lažima, ali na jedan sofisticiran i primjeren način. Ne moramo uvijek psovati da bismo bili nekulturni! Na sceni će pored mene biti talentovana Nina Džinić, koja će glumiti suprugu sponzoruše i koja će isključivo govorom tijela interpretirati zajedno sa mnom taj brak na klimavim nogama. Tu je i gitarist Nadir Čajić s kojim sarađujem godinama, te članovi plesnog kluba „Just Dance” iz Sarajeva, koji postižu velike uspjehe na takmičenjima.
Kako ste birali saradnike?
– Saradnike uvijek biram intuicijom i prema njihovim dosadašnjim iskustvima; ako se naše energije poklope, sve ćemo riješiti, u suprotnom nećemo ni raditi. Iako sam mlad, vrlo sam strog i profesionalan, jer to publika, ali i moja ogromna sujeta zaslužuju. Mnogo ih je koji bi sve nas, jer smo mladi (čitaj zeleni), htjeli slagati i prevariti. Na svu sreću, uz mene je moja najveća podrška, otac, koji svako „sumnjivo lice” oprezno sklanja iz saradničkih krugova. Ne mogu sebi objasniti kako „veliki ljudi” svoje povjerenje poklanjaju meni, s obzirom na to da sam za sebe još jedan dječak koji luđački triči za svojim snovima, da mu ne pobjegnu.
Kako je došlo do toga da dobijete podršku Madonnine fondacije? Šta ona podrazumijeva?
-„Art For Freedom” je Madonnina platforma koja je još prošle godine naš rad „Živa zastava za domovinu” uvrstila u 365 najboljih radova u svijetu s mirovnom porukom. Ove godine ćemo dobiti web-promociju na stranici Fondacije, kao i kontakte s pojedinim producentima iz Amerike koji su zainteresirani za saradnje na budućim projektima. Najveći poklon i prednost jeste dupla referenca tima najveće globalne zvijezde!
U projekt će biti uključene i neke regionalne zvijezde. Ko su one?
-Do sada smo se javili Severini Vučković i Nataši Bekvalac za odobrenje, ali i i podršku, s obzirom na to da će se izvesti i neke njihove pjesme. A velika želja građana Maglaja jeste da svoje obećanje da će se ovamo, nakon poplava vratiti, ispuni Dino Merlin, koji nas je prošle godine do suza dirnuo i svojom „Ružom” nam ulio snagu da se borimo za svoj grad. Iskreno se nadam da ćemo uspjeti stupiti u kontakt i da će nam učiniti tu čast i doći na prvi kulturno-muzički događaj u Maglaju nakon poplava te nam uliti novu snagu. Da će doći i osjetiti poplavu naše ljubavi i vidjeti plodove naše zajedničke snage i želje za obnovom!
Koji je cilj ovog mjuzikla?
– Cilj je pokazati da i „drugo i drugačije” može biti svačije. Da progovorimo o muško-ženskim odnosima iz druge perspektive. Mislim da smo još veći diskriminatori mi muškarci, jer u 21. stoljeću govorimo o manama žena, a svoje vješto zaobilazimo. Koliko je nas na osnovu punca i punice dobilo socijalni položaj, a o tome mudro šutimo, jer to ne bi bilo mačo? Potrebno je mladim ljudima poslati poruku da isključivo iskrenost, poštenje i rad mogu donijeti prave plodove i trajne rezultate. Prikazati realnost na sceni.
Koji su još problemi u našem, bh. društvu, na koje biste voljeli ukazati (potaknuti na njegovo rješavanje) u nekom narednom umjetničkom poduhvatu?
– Veliku želju imam da u nekom od narednih projekata progovorim o Srebrenici na jedan novi umjetnčki način. Već sam u fazi psihičkih priprema da počnem dramatizaciju romana “Kad je bio Juli” Nure Bazdulj-Hubijar s kojom sam već radio svoju prvu monodramu „Nevjestinski ponor”. Moja zemlja me je zadužila da priču o njenoj najvećoj nesreći, jednoga dana, kad to emotivno mognem podnijeti, ispričam na sceni. Veliki problem nas mladih jeste što bježimo od historije i tradicije, na neki čudan način je se stidimo, “bolja je komšijina” nam je i tu deviza. Prečesto se razočaram kada neko izjavi da ga je stid naše narodne nošnje, koja je u smislu tradicionalne mode vrhunac vrhunca na Balkanu.
Kako dovesti ljude u publiku? Znamo da to nije problem kada, naprimjer, gostuje neki turbo-folk pjevač?
– Moji saradnici i ja imamo tu ludu sreću da nas naši prijatelji i poznanici mnogo vole i podržavaju. Kada saberemo sve dosadašnje projekte, na sceni nas je gledalo gotovo 10.000 ljudi! Poznati smo po tome što uvijek imamo inovativne marketinške kampanje, koje kreiramo sami, da bismo privukli publiku.Teško je, ali onaj huk ljudi koji iščekuju izlazak aktera na scenu vrijedi cijeli jedan svijet. Nevjerovatan je osjećaj imati podršku tolikih ljudi u maloj sredini, gdje se gotovo svaka nova ideja siječe u korijenu. Turbo-folk prihvatam kao neku paralelnu dimenziju u koju svi (htjeli to priznati ili ne) bježimo nakon „koje čašice više”. Muzika jeste diskutabilna, ali pojedini folkeri su se počeli baviti ozbiljnim marketingom kako bi punili diskoteke i dvorane. S profesionalne strane to poštujem, a s muzičke, kompletan pravac doživljavam kao mutiranu lubenicu iz koje curi neki narkotik koji nas obmanjuje.
Je li Vam se teže izboriti za mjesto na sceni, pa evo, i u medijima, s obzirom na to da dolazite iz male sredine?
– Izuzetno je teško i bez mnogo ljubavi, mnogi odustaju. Imam veliku čast i sreću što nailazim skoro uvijek na podršku medija. Nisam od onih koji čekaju da ih se pozove, kada imam nešto da kažem, nerijetko sam kontaktiram urednike ili novinare i pitam da li je to što želim reći prihvatljivo za male ekrane i novinske stranice. U posljednje vrijeme doživljavam da ubirem plodove tog truda i da se mnogi mediji sami nude da pruže podršku, što me jako raduje. Prednosti su ogromne kada ste iz malog grada, mnogo je jednostavnije stupiti u kontakt s čelnim ljudima, koji mogu pružiti podršku u rješavanju problema.
U malim gradovima su ljudi željni dešavanja i zato su sale i dvorane na svim kulturnim i sportskim dešavanjima uvijek pune. Maglaj je grad koji živi za svoju djecu o tom pitanju. Mislim da sigurno na ovolike ovacije i podršku ne bi mogao tako brzo naići u Sarajevu ili Tuzli, gdje je sve ubrzano, veliko i zamršeno. Ne volim ljude koji bježe od mjesta gdje su rođeni i stide ga se, ja se ponosim što dolazim iz grada koji je iznjedrio tolika imena koja su našoj zemlji donijela trofeje u sportu, umjetnosti i čemu sve ne. Ako ste iskreni u onome što radite, vrlo je lahko nametnuti se publici. Publika će uvijek prepoznati iskrenost i kvalitet!
Ko je It Boy?
-It Boy je muškarac sa stilom, klasom, ali vrlo malim samopouzdanjem. On je jedan od onih muškaraca koje ćete spaziti na cesti po dobrim cipelama i košulji, satu i mirisu, ali koji neće imati petlje da vas osvoji. Čeka da vi osvojite njega. On voli da laže, laži su sredstvo njegove obmane sebe i drugih. Manipulira, jer u tome vidi satisfakciju. Sve što se klasični muškarci stide biti, It Boy jeste. On stvara trend, nikada ga ne slijedi. Pomalo je paradoks na pojam „It Girl”, što je, zapravo, djevojka koja je u trendu, nešto poput dive koja je još nezrela da bude „dama”.
Umjetnost je moj život
-Umjetnost je moj i život svih ljudi, čovjek je najveće umjetničko djelo. Moja ljubav prema umjetnosti datira još od moje četvrte godine, kada sam pjevao po dječijim festivalima i recitovao na priredbama. Do sada sam režirao i glumio u pet predstava, od kojih posebno izdvajam mjuzikl „Hanka”, kojeg sam po scenariju rahmetli Sulejmana Kupusovića režirao kao 12-godišnjak u osnovnoj školi. Dvjesto osnovaca je na sceni pjevalo i živjelo romsku kulturu. U srednjoj školi sam režirao „Nevjestinski ponor” Nure Bazdulj-Hubijar, gdje žena iz romana postaje muškarac na sceni. „Živa Zastava za Domovinu” je svakako zbog svog svjetskog uspjeha nešto što je prepoznatljivo za moj dosadašnji opus. Do sada je deset škola u BiH uradilo isti performans i za mene je to prava umjetnost i satisfakcija, mladi na taj način u sebi bude patriotizam ali i kreativnost. Slika bez posmatrača nije slika pa tako ni performans koji se ne „kopira” nije dobar¨!