Zamislite da je lahko nagovoriti ljubitelje mesa da zamijene svoj životni stil sveždera s vegetarijanskim. Šta bi takva promjena značila za Zemljin okoliš i za 7 milijardi ljudi koji žive na njoj?
Danas kad globalna populacija dostiže broj od 7 milijardi stanovnika, nevjerojatno je važno da počnemo misliti na sve ljude i njihovu djecu koja će jesti tijekom ovog stoljeća, a i sljedećih. Lanjsko izvješće Organizacije za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih naroda (eng. Food and Agriculture Organisation) navelo je da je mesna industrija jedna od najvećih prijetnji okolišu jer čini 14,5% svih emisija stakleničkih plinova koje emitira čovjek.
Taj broj sve više će se povećavati jer razvijene zemlje razvijaju i uspostavljaju održive ekonomije, zbog čega će si ljudi moći priuštiti skuplju, mesnatiju prehranu ako to žele.
Dok postoje neuspješni napori privlačenja ljubitelja mesa k bezmesnim proizvodima, poput novog veggie burgera, te ljubitelje mliječnih proizvoda k proizvodima bez mlijeka, poput novog umjetnog mlijeka, kako bi se smanjilo iskorištavanje zemlje, zagađenje i otpad, ljudi koji vole životinjske proizvode neće tako lahko odustati od njih.
No, šta ako odustanu? Šta ako bi nekako svi na svijetu prestali jesti meso? Kako bi svijet tada izgledao?
Jedan znanstveni tim upitao se upravo to, te su 2009. godine počele nicati brojne vizije vegeterijanskog svijeta. Znanstvenici nizozemske Agencije za okoliš, u radu objavljenom u časopisu Climate Change, zaključili su da, kada bi svi na svijetu sutra prešli na vegeterijanstvo ili veganstvo, do 2050. godine emisije ugljika povezane s poljoprivrednom industrijom smanjile bi se za 17%, emisije metana za 24% i emisije dušikovog oksida za 21%. Emisije stakleničkih plinova također bi se značajno smanjile.
Također, ta poboljšanja koštala bi nas mnogo manje nego slične redukcije kojima se koristimo sada, poput poreza na ugljik i poticanja čistih, obnovljivih izvora energije. Ipak, odricanje od mesa ne bi samo odjednom zaustavilo globalno zatopljenje, no možda bi bilo jedno od prvih koraka k tome.
Još jedna pozitivna strana jest da bi s manje stoke, problem infekcija otpornih na antibiotike bio mnogo manje ozbiljan. Zbog načina na koje se uzgajaju životinje (često u vrlo bliskim pregradama), farmeri čine sve što je u njihovoj moći da spriječe bilo kakvu infekciju koja bi mogla naškoditi njihovoj stoci. A antibiotici ne samo da preventiraju bolest, već i potiču rast, zbog kojeg je stoka vrijednija. No, ovako nešto u konačnici ne pomaže ljudima na duge staze. Centar SAD-a za kontrolu i prevenciju bolesti kaže: „Mnogi antibiotici koji se koriste na životinjama nepotrebni su i neprimjereni te prijete sveopćoj sigurnosti.”
Manje zagađenje i smanjenje infekcija su dobre vijesti. No, jedan nizozemski tim pod vodstvom klimatologa Elke Stehfesta nije uzeo u obzir ukupno zdravlje svih tih ljudi koji bi odjednom prestali jesti meso, te koliki bi to bio finansijski teret za zdravstvene sisteme širom svijeta.
„U ovom slučaju ignorirali smo sve moguće socioekonomske implikacije, poput efekata na promjenu zdravlja ili BNP ili broj populacije. Nismo analizirali agroekonomske posljedice i implikacije promjene prehrane; posljedice poput cijene promjene prehrane, no također porast cijena zemljišta. Cijena prelaska na vegeterijanstvo mogla bi zasjeniti dobrobiti istog”, objašnjava tim.
Također, tu je i ekonomski aspekt mesne industrije koja zarađuje pozamašnu svotu – mesna industrija iznosi 1,4% ukupnog svjetskog BNP-a i zapošljava 1,3 milijarde ljudi (od toga 987 milijuna siromašnih). Kad bi mesna industrija nestala preko noći, ti siromašni ljudi morali bi pronaći drugi izvor zarade.
Također je pretpostavka da bi cijeli svijet novopečenih vegeterijanaca s radošću jeo koje god sezonsko voće i povrće. No, kada bi netko zaželio šparoge izvan sezone, uzgoj šparoge pod uvjetima za rast, transport i pohranu širom svijeta imaju vrlo ozbiljne implikacije na okoliš.
Nikad neće postojati savršeno rješenje koje daje 7 milijardi debelih i sretnih ljudi i minimalnu štetu za okoliš, no ipak možemo kontrolirati koliko mesa jedemo. Ne samo da možemo – moramo. Napokon, procjenjuje se da će populacija do 2050. narasti do 9 milijardi, a mi ćemo morati preuzeti nešto od zemlje namijenjenoj stoci.