Mada smo znali, sad već mirne duše možemo reći „u tamnom vilajetu Visokom, sve je moguće“. Pisali smo ranije o čudnim pojavama u javnim preduzećima i javnim ustanovama kao i u samoj Općini Visoko, dakle na radnim mjestima gdje se plata zarađuje od poreza koji plaćamo. Međutim jedan slučaj se izdvaja od drugih. Riječ je o najdugovječnijem direktoru javnih ustanova, zaslužnom pojedincu, pače, laureatu, strastvenom kolekcionaru onih stvari koje, u okviru ustanove na čijem je čelu bio, treba sakupljati i čuvati, meceni mekog srca.
Saznajemo tako da naš direktor, inače “teško bolestan”, svakodnevno dolazi na posao i predano radi, u punom radnom vremenu, na afirmaciji i zaštiti kulturne baštine. E sad, nije nam jasno. Kako je moguće, i po kom osnovu, da čovjek koji je na bolovanju skoro dvije godine dolazi na posao? Trebaju li nadležni o tome obavijestiti Zavod zdravstvenog osiguranja ZDK. Ako čovjek samoinicijativno dolazi na posao, zašto je na bolovanju? Šta uopće radi kantonalna komisija za bolovanja?
Sa druge strane postoji imenovani vršilac dužnosti direktora. Ako direktor dolazi na posao i donosi odluke zašto postoji onda vršilac dužnosti direktora? Ko se tu pita? Ko kosi, a ko vodu nosi? Ko otvara kapiju, a ko „utjerava“ auto?
Ovdje bi, da je sreće, progledala općinska administracija i kao osnivač počela pospremati, ne samo ovu avliju, nego sve avlije javih ustanova. Sjećate se one ideje, po mišljenju njenih tvoraca u rangu izuma struje – Reforma javnog sektora! Ne sjećate!? Pa naravno, to je tabu, o tome se ne govori! Može te „sikluk“ stići ili te „Šahbaz“ posjetiti. Gdje je opozicija? To u Visokom, jarane, ne postoji!
Ili što bi rekao jedan umjetnik “rijetki su sa mudima, šute pred drugim ljudima, jer to se ime, jarane, usta nikad ne uzima!“