U organizaciji Udruge proizvođača autohtonog livanjskog sira “Cincar” u Livnu je održana osma izložba sirarskih proizvoda. Bila je to prilika da se naglasi duga tradicija proizvodnje prepoznatog, ali nikad službeno potvrđenog livanjskog brenda, kao i nemogućnost njegovog plasmana na tržište Evropske unije.
Granice EU-a nedavno su otvorene tek za industrijski proizveden livanjski sir. Međutim, sir koji obiteljska gospodarstva proizvode na tradicionalan način, od nepasteriziranog mlijeka, još je na čekanju. Od podnošenja zahtjeva za njegovu zaštitu prošlo je punih pet godina.
“Imamo mini mljekare, specifikaciju, pravilnik, geografsku kartu, puno toga, ali čekamo zakon i da vidimo šta nam još treba”, navodi Jozo Baković, predsjednik Udruge proizvođača autohtonog Livanjskog sira „Cincar“.
Livanjski načelnik Luka Čelan napominje da je Općina već nekoliko godina uključena zajedno s udrugom proizvođača u projekt zaštite livanjskog sira i nada se da će taj problem biti uskoro riješen.
A do tada posao “spašavaju” šverceri koji po jednom siru uzimaju jedan euro. “Ljudi to prevoze, kako – ne znam. Uglavnom, to se radi noću”, kaže proizvođač sira Emir Hodžić.
„Ne možemo ga nigdje drugo ni prodavat nego na crno tržište“, dodaje Baković.
A da nije tih koji prevoze po noći, ne bi bilo ni ovaca, ni proizvođača zlatnih koluta u kojima, da bi se mogli nazvati autohtonim, omjer ovčjeg i kravljeg mlijeka mora biti 70:30, bez dodavanja bilo kakvih starter kultura. Receptura je uglavnom poznata, no svaki proizvođač ima svoju malu tajnu.