Kada pomislite o Bosni i Hercegovini, prvo vam padne na um grozni rat koji se završio u decembru 1995. godine. A dvadeset godina kasnije, jedan muškarac će to promijeniti. Kako? Kroz ljubavne pjesme i magičnu muziku.
Ovako svoj tekst započinje Kosta Petrov za svjetski Huffington Post. Petrov je razgovarao sa Damirom Imamovićem, a tekst vam donosimo u cjelosti.
Upoznajte Damira Imamovića, najpriznatijeg bosanskog muzičara kojeg mnogi smatraju Kraljem sevdaha (tradicionalnog muzičkog žanra narodne muzike iz BiH).
Prvi put sam upoznao Damira prije tri godine, tokom moje prve posjete Sarajevu, prijestolnicu BiH. Pošto mi je sevdah bio nepoznat, Damir mi je pomogao da shvatim prirodu i historiju ovog veličanstvenog muzičkog žanra. Ono što me fasciniralo jeste njegova odlučnost da pokaže svijetu da Bosna i cijeli Balkan ne bi trebali biti označeni kao zemlje rata i kriminala, već regija iz koje dolaze kultne ljubavne pjesme.
Nedavno sam pročitao da je potpisao ugovor sa izdavačkom kućom Glitterbeat records za svoj nadolazeći CD, vjerujem da će Damirova vizija uskoro postati stvarnost.
Damire, kakav je osjećaj potpisati za jednu od najpoznatijih svjetskih muzičkih kompanija?
Glitterbeat je mlada, ali eksplozivna izdavačka kuća, koja je osvojila nagradu Womex Label dvije godine uzastopno. Upoznao sam suvlasnika i producenta Chrisa Eckmana (ex-The Walkabouts) u Sloveniji preko dragih prijatelja iz Druge godbe, jednog od najbitnijih muzičkih festivala u Evropi. Svidjelo mu što radim, meni se svidjelo što on radi i odlučili smo raditi skupa. Naša priča je zapravo romantična: Bez velikih agencija, mnogo investiranog novca i industrijskog ludila. Glitterbeat ima odličan pristup kada objavljuje albume, objavljuju ono što im se sviđa. Živimo u svijetu u kojem je taj pristup rijedak i cijenjen.
Izgleda da si na početku nevjerovatnog putovanja, no vratimo se malo unazad. Kako je tvoja ljubavna afera sa sevdahom počela?
Rođen sam u Sarajevu (Bosna i Hercegovina) i odrastao u muzičkoj porodici. U to vrijeme je Jugoslavija je još uvijek bila netaknuta. Moj djed Zaim Imamović, bio je možda najpoznatiji tradicionalni pjevač svog vremena (kraj 1940-tih, prva polovina 1950-tih), a moj otac Nedžad Imamović, je basista, producent, pjevač i autor. Muzika je bila oko mene i otkrio sam, kako sam odrastao, da sam znao ove pjesme, stil pjevanja, promjere u akordima, stihove… Nisam se puno trudio, bio je to kao dar. Na neki način sam bježao od toga, studirao filozofiju, radio druge stvari. U jednom trenutku, neke 2004. godine, shvatio sam da mi je dato nešto vrijedno i osjećao sam obavezu, neku vrstu izazova, da napravim nešto kreativno. Održao sam prvi koncert i bio je uspješan. Uskoro je nastala potpuno nova scena oko toga što smo tada radili.
Kako bi definisao sevdah?
To je muzika vezana za Fado, Tango, Blues, Rembetiko… bilo kakav žanr muzike koji je nastao pri susretu različitih svjetova, jezika, umova… To je specifičan miks muzike i stihova vezan za pojmom sevdaha (turska riječ za ljubav i arapska riječ za melanholiju). U suštini, sevdah je susret svjetova. Posjeduje eho epskih pjevača, putujućih ašika, romantičnih pjesama i balada o zabranjenoj ljubavi. Tužna je, posebno za uši sa Zapada. Za nas koji smo odrasli s njom, ima beskrajne nijanse tuge. Neke od tih nijansi nam čak i ne zvuče više tužno.
Zbog čega je sevdah drukčiji od drugih tipova muzike sa Balkana?
Ne postoji određena Balkanska muzika. Prezentacija umjetničkih formi kao robe za zapadnu publiku stvara klastere poput Afričke muzike, Balkanske muzike… U slučaju potonje, percipirana je kao visokooktanska, brza, muzika kao za vjenčanja. Neke forme muzike nisu dovoljno prezentirane jer se ne uklapaju u ovaj standard. A sevdah je raznolik, melanholičan, sofisticiran, intiman,pripovijedajući. Moj projekat sa sevdahom uključuje ispitivanje percepcije etablirane kulture. Nisam zainteresiran da reprezentaciju starog i etabliranog, već želim da stvorim novu kulturu baziranu na staroj tradiciji – poput škole. To je još jedan razlog zbog kojeg mi je drago da radim sa Glitterbeatom, jer oni izdaju dobru muziku, a ne simbolizam kulturnog identiteta.
Učinio si sevdah popularnim kroz cijeli region. Koliko je lagan bio ovaj put, na području na kojem izgleda da dominira turbofolk?
Mislim da je turbofolk posao više nego estetika. To je pop muzika regije bazirana na lokalnim izrazima i uvozu zapadnjačke mainstream medijske kulture. Traži najnižu zajedničku tačku publike, poput političara – prazan, ali odgovara svima.
Trudim se da govorim o stvarima koje su mi bitne, da gradim svoju publiku na lijepim stvarima kojima pripada sevdah. Bio sam uspješan u tome širom regije i na raznim međunarodnim festivalima. Nisam želio karijeru poput one koju imaju pjevači turbofolka: Reality emisije, trač novine…
Da li je bilo trenutaka kada si osjećao da nisi cijenjen i da želiš stati?
Bilo je teških trenutaka, ali nisam ni pomislio na odustajanje. Volim život putovanja, učenja, promjene, edukacije sebe i drugih. To je maraton, ne sprint. To pokušavam imati na umu, ali mi je potrebna snaga za cijelu utrku.
Da li si nastupao u SAD-u?
Da, posjetio sam SAD 2010. godine i bio počastvovan da nastupam u Kennedy Centru u Washingtonu sa međunarodnom grupom muzičara. Imao sam i solo koncert u Čikagu (The Old Town School of Folk Music) i održao sam nekoliko manjih koncerata u Nashvilleu i Washingtonu te godine.
Misliš li da sevdah ima moć da mijenja percepciju Bosne i Hercegovine iz zemlje rata u zemlju ljubavi?
Toliko političkih problema u BiH i regiji potiču od naših kulturnih ideja. U nekim slučajevima, te kulturne predrasude su jače od ekonomske stabilnosti. Mislim da nam je potreban novi jezik u tradicionalnoj kulturi prije nego promijenimo išta drugo. Moramo emancipirati ovu kulturu od konzervativnog, nacionalističkog, mrzilačkog, samoljubljivog razmišljanja. Moram samo ubaciti jedan podsjetnik: Politika mora raditi svoj posao i vladati, a od kulture ne možemo tražiti da riješava probleme političara. Moć kulture je velika, ali ona je blaga i treba joj više vremena.
Kakvi su tvoji budući planovi? Koji je tvoj krajnji cilj?
Krajnji cilj? To je lako: da nastupam sa KayhanKalhor (poznatim iranskim kamenche izvođačem) i onda da umrem od čiste ljepote i radosti.