U prostorijama Fakulteta za tjelesni odgoj i sport u Tuzli danas je otvoren Muzej olimpijstva, a izloženi su dresovi i drugi lični predmeti uspješnih sportista koji su rođeni ili su trenirali u tom gradu, a učestvovali su na Olimpijskim igrama.
U razgovoru za Anadolu Agency, košarkaši Damir Mulaomerović i Razija Mujanović, te atletičari Kada Delić-Selimović i Zlatan Saračević prisjetili su se najznačajnijih trenutaka svakog sportiste.
“Sama činjenica da si na Olimpijadi je najviše što svaki sportista može da postigne. Biti u društvu najboljih sportaša svijeta i takmičiti se protiv njih, velika je sreća i privilegija. Na Olimpijadi u Atlanti 1996. godine igrao sam protiv američkog Dream Teama. Nisam imao sreću osvojiti medalju, ali samo saznanje da igraš protiv najboljih veliko je priznanje”, rekao je Mulaomerović, košarkaš koji je u svojoj igračkoj karijeri postigao vrhunske rezultate, nastupajući u dresovima najjačih evropskih klubova, a sada također uspješno gradi trenersku karijeru.
Razija Mujanović imala je 21 godinu kada je u Seulu 1988. godine nastupila sa ženskom košarkaškom reprezentacijom bivše Jugoslavije.
“Imali smo dobar, ali mlad sastav. Najveći problem je bio taj što smo se plašili neiskustva, iako je to bila sjajna generacija košarkašica i sudeći po svemu trebali smo uzeti zlato na Olimpijskim igrama. Međutim, bili smo drugi, a Amerikanci su zauzeli prvo mjesto”, prisjeća se Mujanović, dodajući da je to najveći rezultat koji je postigla bivša država.
Kada Delić-Selimović također je ispunila normu da kao atletičarka nastupi na Olimpijskim igrama za bivšu Jugoslaviju.
“Imajući u vidu da je 1991. godine počeo rat u Hrvatskoj, a godinu kasnije i u Bosni i Hercegovini, te da se bivša država raspala, čim je bh. tim mogao učestvuje na međunarodnoj sceni, bila sam jedna od deset naših sportista koji smo nastupili u Barseloni 1992. godine. Prva sam takmičarka kojoj je Selim Bešlagić, bivši načelnik Tuzle uručio zastavu sa ljiljanima, tadašnju zastavu BiH, koju smo odnijeli u Španiju”, prisjetila se Delić-Selimović, dodajući da je tih ratnih dana Tuzla ´disala olimpijskim duhom´.
Ispraćaj bh. olimpijaca bio je nezaboravan, a sugrađani su pisali stihove:”Pomozimo Kadi na Olimpijadi” i “Ispratimo Kadu na Olimpijadu”.
“Sam izlazak pred više od 100.000 gledalaca bio je fantastičan osjećaj. Kada je kolega Saračević uzeo i ponosno podigao zastavu sa ljiljanima, svi gledaoci su ustali i aplaudirali. Taj trenutak ostao je u našim srcima i sjećanjima. Iako sam i u Atlanti na Olimpijadi predstavljala BiH, a kasnije još dva puta, u Sidneju i Atini, kao trener, prvo pojavljivanje bh. takmičara na najznačajnijem svjetskom takmičenju ostalo mi je u posebnom sjećanju”, kazala je Delić-Selimović za AA.
Zbog, kako kaže, različitih spletki i namještanja Saračević je u bivšoj Jugoslaviji tri puta uzastopno izostavljen sa Olimpijade, a želja da predstavlja svoju domovinu ispunila mu se 1992. godine.
“Bio je to historijski trenutak za BiH i nas učesnike. Tog se ljeta u Barseloni prvi put vihorila zastava samostalne, suverene i nezavisne države BiH. U tom periodu u toku je bila agresija na našu zemlju, stradanje nevinog naroda, ubistva i granatiranja. Uspjeh nam nije bio toliko važan, koliko sam taj nastup. Sve bacače kugle koji su bili u finalu ranije sam pobijeđivao na svjetskim takmičenjima, ali te godine bio sam nespreman”, prisjetio se Saračević, dodajući da mu je tokom svakog treninga, ali i prije, odnosno poslije, glava bila ´u torbi´ i da je svaki čas mogao stradati, poput brojnih drugih građana.
Uslovi u kojima su se, priča Saračević, pripremali bh. sportisti bili su neadekvatni. Naši olimpijci nisu imali odgovarajuću ishranu i njihovi životi bili su ugroženi, a onda su se našli rame uz rame sa najtrofejnijim sportistima.
“Iako smo došli nespremni, svoju smo državu predstavljali dostojanstveno”, zaključio je Saračević u razgovoru za Anadolu Agency.