“Ne volim moderan fudbal, ne volim moderne stadione, a srce mi puca kada vidim kakav su stadion u Aachenu srušili i šta su sada napravili”, kazao nam je na početku razgovora Edvin Kopić za sada jedini poznati bosanskohercegovački groundhopper. Imena stadiona poput “Achille Hammerel”, “Adrien Bertelson”, “Františka Kloze” prosječnom ljubitelju fudbala ne znače ništa, međutim za Edvina i njegove drugare oni su samo jedni u nizu stadiona koje su posjetili u sklopu svog neobičnog hobija.
Fenomen “groundhoppinga” rođen je u Engleskoj davne 1970. godine, a već četiri godine kasnije Geoff Rose u malom sportskom magazinu “Football League Review” iznio je ideju kako bi se za sve pripadnike ovog pokreta trebala napraviti kravata po kojoj bi bili prepoznati svi oni koji su posjetili sva 92 fudbalska terena u Engleskoj. Međutim, do formiranja “Kluba 92” čekalo se sve do 1978. godine, a članstvo u njemu se sticalo kada je osoba mogla da predoči validne dokaze da je obišla sve terene.
Ljubav prema groundhoppingu Edvin Kopić stekao je još kao tinejdžer kada je sa 14. godina obilazio stadione u njemačkoj regiji Sjeverna Rajna-Vestfalija. “To su bili stadioni (op.a) “velikana” kao Borussie Dortmund, Schalkea, Kölna, Fortuna Düsseldorf , a i stadione (op.a) historijski tradicionalnih klubova u nižim ligama kao npr. Rot-Weiss Essena”, pojašnjava Kopić u nastavku. “Kao mladića me je naravno prvo interesovala i fascinirala atmosfera, a manje igra”, kazao je Edvin i dodao je kako je nakon višestrukih posjeta tadašnjeg “Westfalenstadiona” i “BayArene” dobio želju da istraži i druge terene.
“Kao prva avantura u smislu groundhoppinga, rekao bi da je bila ideja da posjetim Alemanniu Aachen, jedan historijski veoma važan klub koji je nažalost bio dugo izgubio kontakt prema prvim ligama, a novog drugoligaša u avgustu 1999. godine”, otkriva Kopić za naš portal. Tada je sa 14 godina prvi put pobjegao od kuće na put dalek 90 kilometara kako bi odgledao utakmicu.
“Put sam prešao bez para, skrivao sam se u vozu od kontrola. Navečer sam se na vrijeme vratio kući kao da ništa nije bilo. Ali tu se desilo dosta stvari koje su me fascinirale i privukle, a da tad nisam znao to. Bio sam oduševljen atmosferom na Tivoliu, a i dan danas je to jedan od mojih najdražih stadiona koje sam vidio iako više nije tu jer je srušen i zamjenjen novom modernom arenom u blizini”, prisjetio se Edvin svog prvog iskustva. Od tada se okrenuo prema nižim ligama, kako kaže gdje su se nalazili velikani Njemačke. Prije sedam godina je odgledao na televiziji reportažu o groundhopperima koji putuju u Češku Republiku kako bi gledali utakmicu, a tada je kako kaže sebe pronašao.
Prijateljstvo našem sugovorniku je nepoznata riječ. “Kada su normalni momci mojih godina nešto u gradu i parku radili, ja sam planirao turneje i tražio utakmice. Kada se hodalo po diskotekama i ganjalo cure, ja sam bio u Italiji ili Bugarskoj i gledao utakmice”, rekao nam je Edvin.
“Konačno u martu 2008. godine dogovorio sam prvu utakmicu u inostranstvu, cilj je bio derbi u sjevernoj Francuskoj između RC Lensa i OSC Lille-Metropolea”, otkriva on i dodaje kako je nekoliko dana kasnije napravio turneju po Češkoj Republici i odgledao četiri utakmice. Na početku svoje neobične “karijere” Edvin je posjećivao oko 50 utakmica godišnje, dok je ta cifra danas narasla i do 200 utakmica širom Evrope. Istakao je da većina groundhoppera ima svoj klub koji prati, dok on za sada nema. “Ja kluba nemam, a to mi omogućuje da posjetim veći broj novih i do tada neviđenih stadiona i sportskih terena”, kazao nam je on.
Od kako se počeo baviti ovim hobijem posjetio je Tursku, Rusiju, Grčku, Bugarsku, Rumuniju, Litavniju, Latviju, Poljsku, Češku Republiku, Slovačku, Mađarsku, Srbiju, Crnu Goru, Kosovo, Albaniju, Makedoniju, Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku, Sloveniju, Austriju, Švicarsku, Lihtenštajn, Italiju, San Marino, Francusku, Španiju, Portugal, Belgiju, Luksemburg, Holandiju, Dansku, Švedsku, Norvešku i Jamajku. Konačna cifra posjećenih stadiona iznosi 1500, sa tendencijom rasta u budućnosti.
“Rado bih u sljedećim godinama vidio i ostatak zemalja Evrope, a i Afrike, Azije i pogotovo Južne Amerike što je cilj. Koliko od toga će biti moguće, moram vidjeti šta će život, pare, žena i dijete dozvoliti”, otkrio nam je Kopić svoje planove za budućnost. “Šta se tiče familije, navikli su se na to da sam malo drugačiji što se tiče toga. Imam nevjerojatnu sreću da sam našao ženu koja me voli sa mojim greškama, koja prihvata i toleriše šta radim”, dodao je Edvin u nastavku. Također nam je otkrio kako ima neopisivu želju da posjeti Argentinu jer kako kaže navijači pokazuju tamo nevjerojatnu ljubavi i strast prema svom klubu.
Do sada na svojim putovanjima nije se susretao sa problemima od strane domaćih navijača. “Ne ide se na navijačku tribinu, ako se ima druga mogućnost”, kazao nam je Kopić nepisano pravilo. Istakao je kako turisti u obilježjima svojih voljenih klubova mogu upasti u probleme ako se miješaju sa određenim grupacijama navijača. “Turisti tu stvarno mogu upasti u velike probleme i to sam gledao, pogotovo u istočnoj Njemačkoj ljudi se moraju skidati i napuštati stadion, inače nisu sigurni. To je glupost, to se danas ne smije raditi, poštuj druge kao što hoćeš da oni tebe poštuju”, smatra Edvin.
“Ne volim moderan fudbal, ne volim moderne stadione, a srce mi puca kada vidim kakav su stadion u Aachenu srušili i šta su sada napravili. Stari i tradicionalni stadioni, što gore stanje to bolje”, rekao nam je Kopić. Otkrio nam je kako njegove kolege hopperi vole Balkan, istočnu Evropu, Grčku i Italiju, dok prema njegovim riječima u Engleskoj atmosfera i navijačka prava polako umiru komercijalizacijom fudbala. “Na tom putu je nažalost i Njemačka iako se navijači još bore, dok su u Italiji i Poljskoj bez prava i skoro mrtvi”, smatra on.
Na naše pitanje posjeta kojeg stadiona mu je ostala u najljepšem sjećanju rekao je da je to “Stade des Trois Tilleuls” u belgijskom Briselu. “Najdraži mi je on sa svojih koliko pamtim 45 stepenica iz dva gola, jedne strane i sa svojom lijepom tribinom”, odgovorio je Kopić.
“Svako broji za sebe zemlje, klubove i stadione. Ono što je jedino važno je da se posjeti stadion dok je utakmica na njemu. Da li se gleda prvi tim, juniori ili žene svako za sebe odlučuje. Ako je moguće naravno da se odgleda čitava utakmica, a minimum je jedno poluvrijeme”, u nastavku je otkrio naš sugovornik neka od pravila groundhoppinga. Svi pripadnici ovog hobija prema njegovima riječima imaju ljubav prema fudbalu i putovanjima. “Isto kao što neko gleda svaku utakmicu svog kluba kod kuće i u gostima, hopperi isto tako rade, samo što im je svejedno da li je utakmica pete grčke ili treće luksemburške lige”, kazao je Edvin.
U posljednjih pet godina u Njemačkoj je ovaj pokret doživio veliku ekspanziju prema njegovim riječima, a on poznaje skoro 100 kolega hoppera sa kojima je u redovnom kontaktu i posjećuje razne utakmice. Rekao nam je još kako svaki hopper planira svoje aktivnosti u skladu sa svojim mogućnostima te da on poznaje momke koji su posjetili 6000 stadiona u 190 zemalja. Na kraju ovog teksta pogledajte fotografije sa stadiona “Weidenpescher Parka” na kojem naš sugovornik nažalost nije uspio odgledati utakmicu, a sam teren više nije u upotrebi.