Problem sa imenom Bosne i Bosanaca je nastao kada su se fonetikom i etnogenezom počeli baviti getoistički orijentirani popovi i hodže, skupa sa lažnim intelektualcima. Isti su odlučili o podjeli Bosne i proglašavanju narodnosti za konstitutivne nacije. Bosna je postojala ne samo prije Garašanina i prije Austro-Ugarske, postojala je bar hiljadu godina prije prvog Vojvode-Hertzoga Bosanskog.
Krajnje je vrijeme da se “Načertanije” ne citira u svrhu nacionalističke samopromocije i ne zlorabi bošnjaštvo fra-Ive Jukića.
Za potrebe dnevne politike kvazinaučnici, pseudopovjesničari, nadri-akademici i njihova mala medijska potrčkala filtriraju informacije, razvodnjavaju ih u poluistine, kako bi vode naveli na svoj nacionalistički mlin, a komšijama neka njive presuše i stada njihova neka opuste.
Oni manje vole svoju djecu nego što mrze djecu tih svojih prvih susjeda. Zato tako olako svoju “ljubljenu” djecu šalju u ratove za bilo čiji račun. Samo nek je stranac ugošćen da ne pomisli ružno o domaćinu.
A to što će nedužni domaćin, pripadnik sitne raje, tradicionalno naivni dobrodušni i povjerljivi Bosanac, ostati bosonog i bez krova, da se od nemila do netraga potuca po trnju i užarenom ugljevlju tuđine, o tome njegov blagoglagoljivi zastupnik kod Boga, dodvorički, za mrvice, psećeponizno padajući na koljena pred raskošnim trpezama velmoža, veleposlanika-poklisara, nadvojvoda, regenata, boljara, glavara i poglavara-državnika, o svemu tome taj glasnobubnjar, pritajeni ratnohuškač, unaprijed ne razmišlja.
Neka tutora i protektora, nametnutih samoprozvanih, ili, dozvanih lažnih “majki” i “svetih otaca”, a Bosanac neka nestane bestraga, skupa sa svojim jezikom i stećcima, – tako javno zbori, ili, bar, pritajeno i prigušeno mrmlja i došaptava veleizdajnik.
Getoizmu skloni i stihiji samozaborava prepušteni anti-Bogumili nisu svjesni da baštine upravo onu negativnu selefijsko-alevitsku ideologiju protiv koje se formalno-nominalno “bore”. A oni koji misle da bi ih usrećili Ameri, Rusi, Iranci, neka se bolje zagledaju u Gazu, Irak, Afganistan, Libiju, Siriju.
Šta vide, ako pod zavarivačkim naočalama išta drugo mogu vidjeti osim ognja rasplamsalog sadomazohističkog samouništenja?
Garež je najbolje tlo na kom rastu Coca-Cola, McDonalds, VW, Ford, MMF, Chemtrails, Monsanto, ISIL…
Bosanska su sela opustjela. Hej! U zemlji koja kao ni jedna druga leži na čistim vodama, stanovništvo oskudijeva u pitkoj vodi!?
Jadna li je svaka “republika” koju je podržao Šimon Peres, ili, njegov dvojnik Ali-Khamenei.
Bošnjaštvo koje je palo s onu stranu bošnjaštva, ni u prizvuku, ni u konotaciji, ni po smislu, nema ništa zajedničko sa bošnjaštvom koje je zagovarao fra-Ivo Jukić.
Ivan Frano Jukić (potpisivao se i kao Slavoljub Bošnjak) bio je pod uticajem “Ilirskog pokreta”, preferirajući međureligijsko povezano bošnjaštvo. Ilirstvom su bili obuhvaćeni svi Južni Slaveni (čak i Bugari). Prognan, nije imao podršku kojom se danas kite “ugroženi” fratri i svi bošnjofili koji iz njegove ideje integralnog bošnjaštva crpe svoje ideologeme, prateću koreografiju svoje profiterske moći.
Mase su “nasjele” na famoznu srceparajuću paradigmu bošnjačko-hercegovačkog “patriotizma” što vrhuni u antidejtonizmu, ali, što je poseban paradoks, istovremeno i u nikad zamrlom hitlerizmu, judeonacizmu, pronatoizmu, neo-otomanizmu, iranizmu, panslavizmu…
“Jukić je također zastupao južnoslavensko jedinstvo koje je bilo samo moguće putem oslobađanja od stranih okupatora Turaka, Austrijanaca i Mađara. Bio je u bliskom prijateljstvu sa Josipom Strossmayerom koji mu nerijetko pružao utočište i potporu u svom djelovanju kao i bjekstvu. Naime, Jukić u svojim posljednjim godinama nije smio kročiti u Bosnu odakle ga je prognao Omer-paša Latas, inače pravoslavni konvertit iz Like, koji je terorisao sopstveni narod da bi Porti dokazao (slijepu) odanost. Tako je često dolazio na granicu (mahom u Slavonski Brod) Hrvatske sa Bosnom, ‘da bi makar mogao gledati svoju Bosnu’. Teško ga je pogodilo i odricanje od strane bosanskih franjevaca koji zbog njega nisu htjeli padati u još veće nevolje, premda su ionako bili u teškom položaju zbog otomanske represije koja je trajala još od pohoda Savojskog. Jukić je preminuo 1857. godine u Beču i dan-danas mu se ne zna lokacija groba.”