Jedan od najrasprostranjenijih problema, kako u svijetu tako i u Bosni i Hercegovini, jeste nasilje u obitelji.
Ranije su žene uglavnom šutjele i trpjele nasilje čak i po 40 godina jer, uglavnom iz ekonomskih razloga, nisu imale mogućnosti napustiti muža i odlučiti se za sigurniji život, piše Anadolija.
Posljednjih godina to se mijenja. Raste svijest u društvu kada je riječ o tom problemu, ali i žene postaju hrabrije jer im se kroz sigurne kuće i brojne nevladine organizacije koje djeluju pri tim kućama, omogućava nastavak života izvan obitelji u kojoj su bile zlostavljane.
U sigurnim kućama tvrde kako raste broj prijava žrtava, ako se uzmu u obzir informacije i prijave putem SOS telefona policijskim upravama i službama socijalne zaštite.
Međutim, policija navodi da posljednjih godina imaju evidentirano smanjenje broja prijavljenih kaznenih djela.
U Bosni i Hercegovini trenutačno ima devet sigurnih kuća, od toga je šest u Federaciji BiH, a tri u bh. entitetu Republika Srpska.
Osobe koje su pretrpjele nasilje borave u tim kućama, imaju terapije, ali u njima mogu ostati najduže šest mjeseci.
Prepuštene sebi
Nakon toga su uglavnom prepuštene sebi ili primorane vratiti se suprugu zbog kojeg su i bile u sigurnoj kući. U većini slučajeva su to žene i djeca.
U okviru sigurne kuće Fondacije lokalne demokratije u Sarajevu realizira se niz programa podrške žrtvama nasilja u obitelji u cilju njihove rehabilitacije, kao što su programi ekonomskog osnaživanja, psihosocijalne terapije…
U sigurnoj kući djeluje i SOS telefon za prijavu nasilja u obitelji, dostupan 24 sata. Fondacija lokalne demokratije s Ministarstvom za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice Federacije BiH surađuje od 2001. godine, od kada imaju potpisan protokol o suradnji.
Menadžerica sigurne kuće u Sarajevu Mubera Hodžić-Lemeš kaže da je u pitanju jedina sigurna kuća na području Kantona Sarajevo, kapaciteta 35 osoba.
“U proteklih 15 godina primili smo 1.610 žrtava porodičnog nasilja koje su tretirane kroz smještaj u našoj ustanovi. Sada u sigurnoj kući na smještaju imamo 24 osobe”, pojasnila je Hodžić-Lemeš.
U BiH postoji devet sigurnih kuća i sve djeluju u okviru nevladinih organizacija sa 173 smještajna kapaciteta. Sigurna kuća u Sarajevu podrazumijeva permanentno odvijanje tri servisa.
Prvi servis podrazumijeva sklonište za žene i djecu, žrtve obiteljskog nasilja. Zatim, postoje skloništa za djevojke i djevojčice od 12 do 18 godine, sklonište za žrtve seksualnog nasilja, silovanja.
Treći servis je SOS telefon, linija za prijavu nasilja u obitelji.
“Broj prijava žrtava, možemo reći da je u porastu ako uzmemo u obzir informacije i prijave putem SOS telefona policijskim upravama i službama socijalne zaštite. Ali, sve osobe koje prijave nasilje, ne znači nužno da imaju potrebu za smještajem u sigurnoj kući. Otprilike 100 korisnika tokom godine bude smješteno u sigurnoj kući”, istaknula je Hodžić-Lemeš.
Napominje da je najčešće riječ o žrtvama koje su obiteljskom nasilju bile izložene dugi niz godina, koje su smještene kada je njihov život ili život djece bio ugrožen i kada je došlo do krajnje mogućnosti izdržavanja jedne takve situacije u porodici.
Podizanje razine svijesti
Hodžić-Lemeš ističe da posljednjih godina dolazi do podizanja razine svijesti kada je riječ o nasilju zato što sam odgovor društva ohrabruje žene da prijave nasilje jer sada znaju da postoji sustavni pristup, da su institucije sustava uvezane, da postoji zakon i da doista postoji mogućnost da im se pomogne.
“U posljednje vrijeme se susrećemo s tim da nam se javljaju i žene koje su nasilju bile izložene i čak 40 godina. Znači, žene koje su šutjele i trpjele zbog patrijarhalnog odgoja, sramote i preuzimanja krivnje i odgovornosti zbog nasilja. Međutim, podizanjem svijesti, medijskom pričom o cijeloj problematici, one su se osnažile, ohrabrile i odlučile, mada u kasnim životnim godinama, prekinuti nasilje. Najveći broj žena je i dalje u starosnoj dobi od 25 do 35 godina, što nam jasno govori da je nasilje prisutno od samog početka braka”, naglašava Hodžić-Lemeš.
Najveći broj djece koja dođu sa majkama u sigurnu kuću ima do pet godina. Dakle, nasilje postoji od početka braka, ali se i prekida u tim godinama.
“To je ono što nas raduje. Da su žene svjesne da nasilje nikada, ni pod kojim uslovima nije uredu, da nema tolerancije na nasilje i da ga kao takvo treba prekinuti. Prekid bračne ili vanbračne zajednice u kojoj postoji nasilje nije i ne mora da znači trajni prekid jedne zajednice”, pojasnila je Hodžić-Lemeš.
Nasilje u BiH je, prema njezinim riječima, dio intergeneracijskog prijenosa modela ponašanja.
“Suočavali smo se sa tim intergeneracijskim modelom tako da ženska djeca preuzimaju model majke žrtve, a muška model oca. Imali smo djevojčice koje su bile na smještaju sa majkama zbog nasilja od oca. Kasnije, nakon deset ili 13 godina, te mlade osobe su zasnovale bračne zajednice u kojima su postale žrtve nasilja”, ističe Hodžić-Lemeš.
Naglašava kako to potvrđuje koliko se model ponašanja prenosi i koliko dugo može trajati te da je zbog toga veoma važno da se nasilje prekine.
Hodžić-Lemeš napominje kako postoje brojni programi rada sa počiniteljima nasilja u kojima oni mogu, ukoliko žele, promijeniti svoje ponašanje te omogućiti reintegriranje obitelji bez nasilja.
“Mi u tom smislu imamo uspješne priče i mi imamo pozitivna iskustva gdje su porodice opstale, gdje su nastavile zajednički život, ali u njima više nema nasilja. Da bi se to ostvarilo, počinitelji nasilja su se dobrovoljno javljali i tražili su pomoć”, kaže Hodžić-Lemeš.
Prema njenim riječima, ti muškarci su kroz terapije naučili kako se na drugačiji način nositi sa stresom, frustracijama i svime onim što je izazivalo agresivno ponašanje u njihovim domovima.
Žene u sigurnoj kući mogu ostati do šest mjeseci, ali je moguće ostati i duže uz neke opravdane razloge. Najčešće i ostaju od tri do šest mjeseci.
Blizu 60 posto žena se vraća suprugu
Sa ženama u sigurnoj kući se radi individualno i grupno. Ukoliko žena izrazi želju i vidi mogućnost pomirenja sa suprugom, a i on izrazi isto, s njima se radi paralelan terapijski tretman i nakon određenog razdoblja oni se pomire.
Postoje i žene koje se odlučuju na prekid bračne zajednice. Prema analizi, u posljednjih pet godina gotovo 60 posto žena se vratilo suprugu.
Glasnogovornik MUP-a Kantona Sarajevo Irfan Nefić istaknuo je da je od 2003. godine bio povećan broj prijava nasilja u obitelji, ali kasnije kako je rasla svijest i kod žrtava i u društvu, u posljednje tri godine imaju smanjenje broja prijavljenih kaznenih djela.
“Međutim, to je i dalje pojava koja je prisutna u našem Kantonu”, ističe Nefić.
Objašnjava da su posebno, kao MUPKS-a, organizirani kada je riječ o obiteljskom nasilju.
“U svakoj policijskoj upravi imamo posebno educirane ljude i određene da rade sa žrtvama nasilja u porodici, sa nasilnicima”, istakao je Nefić.
Govoreći o obiteljskom nasilju, MUPKS-a je u devet mjeseci ove godine zaprimio 207 prijava nasilja u obitelji, a protiv osoba koje su ga počinile u 154 slučaja je dostavljen izvještaj o počinjenju kaznenog djela nadležnom tužiteljstvu.
“Naši policijski službenici, radeći na dokumentovanju i rasvjetljavanju krivičnih djela, lišili su slobode 140 osoba. To su brojke koje su manje u odnosu na isti period prošle godine, ali svakako s obzirom na specifičnost ovog krivičnog djela, u odnosu na situaciju da svi mi u porodici očekujemo mir, da očekujemo pomoć, a ne nasilje, ovo je specifično krivično djelo. Mi smo posebno osjetljivi na to, a isto tako posebno smo organizovani”, naglasio je Nefić.
U svim policijskim upravama u Kantonu postoje i posebno opremljene sobe za rad sa žrtvama obiteljskog nasilja.
Policija: Sigurna kuća je zaista sigurna
Njihov zadatak je, napominje Nefić, da postupaju po zakonu, ali i zaštite žrtve nasilja. Ukoliko netko od susjeda ili obitelji obavijesti o mogućem zlostavljanju u obitelji, policijski službenici izlaze na lice mjesta, snime situaciju, dokumentiraju je i pozovu žrtvu nasilja da to prijavi u policijskoj upravi.
Nakon toga se postupa u skladu sa Zakonom o kaznenom postupku, a u suradnji s nadležnim tužiteljstvom.
“U većini slučajeva su to žene i djeca. Sigurna kuća je zaista sigurna. Naši policijski službenici koji rade na terenu često ih obilaze, a svakako, poziv je prioritet. Nemamo evidentiranih slučajeva da je neka od žrtava nasilja napadanuta u ili u blizini sigurne kuće”, naglasio je Nefić.
Napominje da Krivični zakon Federacije BiH od 2003. godine sankcionira to kazneno djelo. Propisane su određene kazne, ovisno o načinu izvršenja, ali i posljedica nasilja.
“Kada govorimo o rasponu kazni za počinjenje ovog krivičnog djela, ona može, kao najblaža, da bude novčana i u zavisnosti od posljedica koje su nastupile. Ukoliko je nastupila smrt nakon zlostavljanja, kazna može biti najmanje deset godina ili kazna dugotrajnog zatvora”, istaknuo je Nefić.
Dodaje kako postoje i slučajevi gdje su muškarci žrtve zlostavljanja, ali da je taj broj daleko manji u odnosu na žene žrtve zlostavljanja.