Traži se ona riječ što mi je već danima navrh jezika, a nikako da je izgovorim, i, možda, napišem. Tražim već godinama tu strašno važnu riječ koja bi me spasila, a ne mogu nikako da je nađem, pa izlazim da je tražim po ulicama. Prije toga, otvaram sanduče za pisma (možda mi je neko poslao poštom?), ali tamo su samo neplaćeni računi i opomene.
Odlazim da je tražim po Terazijama; možda sjedi pred Moskvom i pije pivo, a možda je u kiosku s novinama.
„Šta radiš?“ – pitaju me poznanici.
Šta da im kažem? Da tražim neku riječ, a ne mogu da je nađem?
Sve što su tražili, to su i našli, zato što i nisu hteli ništa naročito. Lijepo se vidi: umrle su u njima prave riječi, a ostali samo brojevi i opšta mjesta….
Traži se jedan svijet, prekjuče iščezao…
Traži se nada… ona davna nada polagana u sebe same i u vrijeme koje dolazi.
Traže se svi oni što su nas raznosili komad po komad, dio po dio: dijelove našeg vremena, naše ljubavi, traže se da vrate ljubav…
Traži se onaj ulični časovnik na banderi pod kojim smo čekali, onaj sat što još uvek otkucava u našem pamćenju. On se traži…
Jedanput bismo primetili da mala kazaljka stoji na šest, a velika na dvanaest, i ne bismo se čestito ni okrenuli, a kazaljke su ponovo stajale na šest i na dvanaest, samo bi između ta dva pogleda protekao cio život. I on se traži – taj život što promiče od danas do sutra, onaj život što je kolao, ključao, puzio, preklinjao, volio, cmizdrio, čekao, bogoradio, zaustavljao se, podizao i ponovo padao i opet se dizao ispod onog uličnog časovnika koji se traži, a koji je ko zna kuda odnesen.