Jeste Milić Vukašinović bio sin udbaša iz Crne Gore, braća Fadil i Zoran bili su sinovi komunističkog akademika Envera Redžića, pa i Goran Bregović je bio oficirsko dijete, ali njihov naivni poklič koji su artikulisali kroz pjesmu “Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac” doprinio je više u afirmaciji bosanskog identiteta od svih akademskih rasprava, političkih odluka i tomova knjiga napisanih od Krfske deklaracije do danas!
I samo takav bezazlen i simpatičan imidž čovjeka koji je živio i obitavao u političkoj anonimnosti pored Srba i Hrvata mogao je biti prihvaćen i priznat od svih drugih naroda i narodnosti. Kako je „Bijelo dugme“ postalo najpopularnija rok – grupa u Jugoslaviji, isto tako je Bosanac postao najsimpatičniji lik u zajednici jugoslavenskih naroda.
Pohlepa i spletke
Ovo zaključuje publicista Nedžad Latić u svojoj novoj knjizi “Sarajevski armagedon” koja je, samo što je prije nekoliko dana izašla, izazvala zbunjenost i opasne tračeve, tek će se pokazati i pravu političku buru prije svega u Stranci demokratske akcije. Latić je inače stalna meta zbog svojih stavova koji odudaraju od onih koje promoviše politička elita, iznimno dobro poznaje situacije i odnose u SDA i Islamskoj zajednici u BiH, sjajno je informisan o onome što se dešava iza zatvorenih vrata političke scene i nisu mu jednom “glavu stavljali na panj”. Hoće li je i kako sačuvati nakon “Sarajevskog armagedona”, ni on sam ne zna.
Knjiga počinje pričom o njegovom druženju s djevojkom koju naziva Mala Du i koja sada živi negdje na zapadu, pa slijede njegova sjećanje na čudesnu noć u nekada popularnom sarajevskom kafiću “Lisac” koju je proveo s dvije prelijepe manekenke… Ne krije oduševljenje, ne krije da je to bio događaj za njega, mladića iz sela Pridvorci kod Gornjeg Vakufa koji je došao u Sarajevo na školovanje. A onda svojom ispoviješću ulazi u politički okršaj – pripovijeda o raskolima, spletkama, pohlepi za novcem, borbi za vlast u utjecaj, prevarama, sunovratu moralnih vrijednosti u najjačoj bošnjačkoj političkoj stranci u kojoj je od njenog osnivanja. Latić je završio je Medresu, službovao je kao imam u jednoj sarajevskoj džamiji, zajedno sa bratom Džemaludinom bio je među najbližim suradnicima i prijateljima Alije Izetbegovića, i uvijek ističe: “Jesam musliman, ali ništa manje od Tolstoja ne tragam za istinom u vjeri”. Kaže da je “Sarajevski armagedon” morao napisati i po cijenu života: “ Ovo što pričam u knjizi suha je istina, a vjerujem da je istina samo da nema boga osim Boga”.
Da, moja je teza da je SDA nastala kao emocionalni pokret. Isticanjem te teze više želim reći kako to nije bio intelektualni pokret i da stoga nije imao svoj politički program niti viziju. Njegova intelektualna ishodišta možda jesu bila djela Alije Izetbegovića “Islam između Istoka i Zapada“ i “Islamska deklaracija”, ali svojim sadržajem i porukama sasvim malo ili skoro nimalo se nisu ticala bosanskih muslimana. Nije to bio pusti trik kad se Izetbegović na sudu branio izjavivši da se “Islamska deklaracija” uopšte ne odnosi na Bosnu. Ako bismo cijenili taj pokret po njegovom ideologu Aliji Izetbegoviću i pripisali mu osobne vizije iz tih djela kao političku vodilju, samo jednu deceniju poslije njegove smrti njegove vizije islamskog svijeta potpuno su deplasirane, pa čak dobrim dijelom i demantirane – piše Latić.
Financijske malverzacije
On u knjizi govori i o teškim financijskim malverzacijama u listu “Ljiljan” čija se vrijednost mjeri milionima maraka, čiji je bio jedan od osnivača i vodećih novinara. Upravo zbog tih malverzacija “Ljiljan” je ugašen, a kada je o njima, korupciji i kriminalu počeo javno da govori dok je list još izlazio, uručena mu je zelena koverta u kojoj je bio otkaz.
– Ako bi se jednog dana, a ja vjerujem da hoće, pokrenula istraga o “tajnoj muslimanskoj ruci u BiH”, sigurno bi to bila afera ravna aferi koja je potresala Tursku kada je otkrivena tajna grupa “Ergenekon” koju su sačinjavali bivši visoki oficiri koji su spremali državni prevrat. Taj “bošnjački Ergenekon” ne bi obuhvatio toliki broj oficira, ali bi imao iste posljedice po (geo)politiku na Balkanu i BiH. Jezgro tog “bošnjačkog Ergenekona” sačinjavali bi Hasan Čengić, Sefer Halilović, Sulejman Ugljanin i dvojica naturaliziranih Sandžaklija koji su bili oficiri turske vojske, Mustafa Kahrimanolu i Refik Akova. Na njima se isprepliću obavještajne službe JNA (KOS) i MIT, odnosno turska vojna obavještajna služba. Koliko su ove dvije službe sarađivale, najbolje pokazuje osnovana sumnja da su oni postavili Sefera Halilovića za komandanta. Sve ostalo se samo kaže iz njihovih biografija, samo im nedostaju mali detalji koji bi se uklopili u mozaik “Ergenekona”. Recimo da je Ugljanin služio JNA 1983. baš u Sarajevu, da je Akova porijeklom iz Bijelog Polja, dolazio iz Turske i ostvario poznanstvo sa aktivistima iz Tabačkog mesdžida početkom osamdesetih; da je Halilović prilikom “bijega” iz JNA kontaktirao baš Ugljanina kao predsjednika SDA i poslao porukuAci Vasiljeviću, šefu KOS-a, kako će se vratiti u JNA… General Kahrimanolu, porijeklom iz Sjenice, velika je zvjerka samim tim što je bio akter afere u Turskoj, preko kojeg su se odvijale sve bitne vojne odluke i akcije turske politike prema Balkanu u vrijeme agresije na BiH. On je lično doveo Sefera Halilovića u Generalštab turske vojske da izlaže ratno stanje u BiH, otkriva “Sarajevski armagedon”.
– Te noći, tamo iza ponoći, dok je spavao u hotelskoj sobi Džemu ( dr. Džemaludin Latić, profesor na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, književnik, brat Nedžada Latića, op.a.)) je probudio telefon. Neko mu je rekao da treba doći u restoran. Zatekao je Aliju Izetbegovića i Harisa Silajdžića kako razgovaraju. Tema je bila socijaldemokratija u BiH. Kako je Džemo shvatio, obojica su bila sklona mišljenju da treba prepustiti inicijativu strankama građanske, odnosno socijalističke provenijencije. Bolan, Alija, kako ćeš ti tako razmišljati, čudio se Džemo Aliji, a ne Harisu. Naime, cijenio je Harisovu diplomatsku visprenost, ali ga je smatrao neobrazovanim političarom. “Šta mi zamjeraš”, provocirao je Alija Džemu. “Pa mi nismo još porazili komunizam u BiH. Naši socijaldemokrati, za razliku od europskih, još su komunisti. A mi se još nismo afirmirali kao nacija”, branio je Džemo ideologiju na kojoj je nastala SDA.
“Niko me ne može uvjeriti da njih dvojica nisu namjerno pustili Alijansu za promjene da pobijedi na tim izborima. Ovaj razgovor je dokaz za to”, bio je sumnjičav Džemo prema Alijinoj politici poslije rata – piše Latić u svojoj knjizi.
On otkriva da je “polupao lončiće” sa turskim predsjednikom Taipom Erdoganom i premijeromAhmetom Davotogluom s kojima je bio veliki prijatelj još prije nego što su oni došli na te dužnosti. Desilo se to nakon što je u jednom tekstu Davutoglua opisao kao “Don Kihota na balkanskim vjetrenjačama”, a povod je bila njegova podrška Borisu Tadiću na izborima u Srbiji koje je Tadić izgubio, prognozirajući krah turske politike na Balkanu: „ S tekstom “Al-Ane, Erdogane” definitivno sam izgubio sve prijatelje među turskom vjerskom inteligencijom, pa čak i dijelom novinara u Turskoj. Svjesno sam stavio u naslovu teksta asocijaciju na profil faraonskog vladara“.
Hurem na dvoru u Sarajevu – demokratija ili dinastija
– Možda će se moji pogledi nekima učiniti mizogioničnim, ali koliko god islamska tradicija upozoravala da se čuvamo ženskog šera, posebno u vlasti, lik sultanije Hurem dominantan je na muslimanskim dvorovima, pa i kod suvremenih vlastodržaca. Islamska tradicija opominje kako su Israilci kao narod stradali zbog ginekokratije – piše Latić i nastavlja o Sebiji Izetbegović, supruziBakira Izetbegovića:
– Moje problematiziranje Sebije kao osobe, na ovakav način, ima za cilj problematiziranje izvorišta bošnjačke političke moći. Bože, ako smo nekada lomili koplja oko neke odluke ili političkog poteza, te se sekirali šta će na to reći neki intelektualac ili utjecajan čovjek, zar da se danas koplja bošnjačke politike lome oko toga koga “gotivi” Seka Izetbegović i s čijom se suprugom ona druži. Zar to nije brutalna banalizacija Alije personalno i njegove ideje generalno?! Zar to ne zaslužuje svako moguće seciranje i istraživanje? Zar Bošnjaci nisu pred dramatičnim izborom: demokracija ili dinastija?! Ili je sve već gotovo jer je tronom novog Pijemonta Bošnjaštva ovladala Crnogorka Sebija Seka Građević!
Obračun s braćom Hadžiosmanović iz Mostara
U svojoj ispovijesti Latić ne zaobilazi, kako kaže po mladomuslimanoskoj liniji u SDA, perfidan i surov obračun s braćom Hadžiosmanović iz Mostara. Ističe da su Hadžiosmanovići kao porodica imali najveći robijaški staž u odnosu na sve druge pripadnike organizacije “Mladi muslimani”, a najeksponiraniji bio je Ismet Hadžiosmanović koji je umro koncem 2014. godine. Bio je predsjednik SDA u Mostaru i faktički bošnjački lider u Hercegovini.
Slučaj Hadžiosmanović ostao je politička tabu tema, neinteresantna medijima, a stranački završena onog trenutka kad ga je Alija Izetbegović otpisao. Od tada su se imali smatrati izdajnicima u Hercegovini, poput Fikreta Abdića u Krajini. Ismet je bio povrijeđen kad nijedan hodža nije htio klanjati dženazu njegovom starijem bratu Osmanu. Još su malobrojnu rodbinu koja je nosila tabut provocirali prolaznici – piše Latić i otkriva da mu je Ismet dolazio i ponudio da mu objavi knjigu: “Bili su to njegovi memoari, a zapravo se radilo o zbirci dokumenata s popratnim objašnjenima zbog čega je politički postupao onako kako je postupao. On se pravdao da je po zadatku Alije Izetbegovića ostao da održava kontakte i s Franjom Tuđmanom te da je jednog trenutka ostavljen u nemilosti: Među dokumentima nalazile su se i neke priznanice da je predao dva puta po dva miliona njemačkih maraka Mati Bobanu. Kako mi je Ismet pojasnio, novac koji mu je osobno davao Bakir Izetbegović bio je namijenjen da se podmiti Boban kao lider Hrvata i da ne pravi smetnje da Alija Izetbegović ostane predsjednik Predsjedništva BiH. Nisam htio niti smio tiskati te knjige pa su tako sve njegove tajne otišle s njim u grob.