Zbilja, kad pogledate fotke iz davnih dana, često ćete vidjeti da su ljudi na fotografijama zauvijek ostali ozbiljni.
Ne treba doduše biti ni neki veliki genije da bi na tim nenasmijanim fotografijama vidjeli odgovor – zamrznuli su lica kako bi bili savršeno mirni dok čekaju dobru ekspoziciju.
Ljudi u prošlosti nisu obavezno bili depresivniji, tužniji ili mračniji od nas. Nisu okolo hodali i deprimirali sve oko sebe, iako su u tim vremenima itekako imali razloga za to.
Njihove ozbiljne fotografije zapravo govore nešto drugo, a to je da su imali drukčiji odnos prema vlastitim fotografijama.
Kada su se ljudi nekad fotografirali za njih je to bio važan trenutak. Fotografisanje je bilo jako rijetko i nije ga mogao svako priuštiti. Ljudi se nisu slikali svaki dan, a neki su to napravili samo jedan put u životu.
Poziranje za kameru izgledalo je kao da poziraju za slikara, jer je otprilike toliko dugo to trajalo.
Ali prave slikare koji bi crtali portrete mogli su si priuštiti samo najbogatiji, a fotografije i oni malo siromašniji. Upravo zato su ljudi dosta ozbiljno shvatali taj veličanstveni trenutak koji si možda više nikada neće moći priuštiti.
Danas, kada svako od nas dnevno napravi na desetke fotografija i selfija teško je shvatiti koliko je intimno značenje svaka fotografija nekad imala za one koji su se fotografisali.
Fotografije su danas znak nekakve društvenosti, na fotografijama predstavljamo sebe kao sretne ljude. Smijemo se na bezbroj selfieja, koji su u odnosu na stare portrete zapravo samo trenutna sreća.
U poređenju s nekadašnjim portretima selfieji nemaju nikakvu umjetničku vrijednost, pa čak niti toliku da ih se baci u smeće – dovoljno ih je izbrisati.
Ovi nenasmijani ljudi na starim fotkama vjerojatno su se zabavljali kao i mi, ali nisu imali histeričnu potrebu to na fotkama pokazivati.