– Kriza. Ljudi neće kupe. Skupo im. Nekad ljudi ovdje kupovali. Sada neće ni da džaba daješ – ovako nam je sadašnje stanje, na lošem bosanskom jeziku, opisao vlasnik kineske prodavnice “Caifu Chang Cheng“, koja se nalazi u sarajevskom naselju Rajlovac. Naš sagovornik obrazlaže svoju prvu rečenicu:
– Ljudi propadaju. Zato zatvaraju prodavnice. Nema više posla. Ljudi se vraća u Kina. Sad se Kina razvija. I tamo se može fino zaraditi – objasni nam vlasnik prodavnice gdje nestadoše njegovi sunarodnjaci.
“Kineska četvrt“ – tako se donedavno među Sarajlijama nazivao Rajlovac. Ovo je naselje zbog šarenih lampiona, lepeza, ukrasnih novogodišnjih traka koje su se prodavale i u augustu, natpisa na kineskom jeziku, više ličilo na neku mahalu u Šangaju, Pekingu, ili barem u New Yorku ili San Francisku, nego na predgrađe bosanskohercegovačkog glavnog grada.
Mi došli u Bosna
S obje strane regionalnog puta koji prolazi kroz ovo naselje bile su postrojene prodavnice sa jeftinom kineskom robom. Kvalitet nije bio garantovan, ali niske cijene jesu. Lokalno stanovništvo je “preko noći“ proširivalo kuće, gradeći u prizemlju što veće poslovne prostore koje su izdavali pridošlicama sa Dalekog Istoka. Kojih je svakim danom bilo sve više.
– Nama naši prijatelji rekli za Bosna i mi došli. Tamo u Kini bilo malo para. Mi došli da zaradimo – pričaju nam naizmjenično vlasnik prodavnice i njegova supruga.
U Sarajevu, ali i u svim mjestima u državi postala je normalna pojava viđati ljude iz Kine i slušati njihov jezik, iako je i dalje bio nerazumljiv. Ali su zato vlasnici prodavnica, malo-pomalo, učili naše jezike. U početku im je bilo dovoljno da znaju reći “Dobar dan“, “Izvolite“ “Doviđenja“. I naravno cijene: “Jedan marke“, “Dvije marke“, “Pet marke“.
Poput Čehoslovaka prije rata, kod kojih ste mogli da kupite proizvod za “i pol crvene“, odnosno za 50 tadašnjih dinara.
A onda je odjednom broj prodavnica počeo opadati.
– Moramo plaćati kiriju, moramo plaćati osiguranje za vize. Karta za Kinu je hiljadu i po eura, a moramo otići tamo da nabavimo robu. Inspekcija dođe, ne nađe cijene na samo jednoj stvari, odmah piše kazne. Neće ništa da priča. Puno troškova, a para nema. Ljudima su sada skupi kineski proizvodi. Nekad kišobran bio dvije marke, a sada je pet. Nekad bilo ovdje puno ljudi kupi roba. Sada prođe po dva sata, niko ne uđe – jadaju nam se simpatični bračni par, koji očigledno sve više dijeli sudbinu svojih sunarodnjaka, ali i većine stanovnika naše zemlje.
Razvoj Kine
Poput kakvog ekonomiste pojašnjava nam razloge za propast kineskih prodavnica. Kina se počela razvijati i njeni proizvodi više i nisu tako jeftini. Vrijednost kineske valute juana u odnosu na euro je porasla. Nekada ste za jedan euro mogli dobiti 10 juana, a sada samo 6,5. Zbog toga je i visina carinskih troškova porasla.
– Prije nekoliko godina mogli prodati četiri do pet kontejnera robe godišnje, a sada ne može nijedan. U Rajlovcu je nekad bilo 40 kineskih prodavnica. Sada ima 20. Ove godine zatvoreno je pet-šest prodavnica – ispričaše nam naši sagovornici.
Njih u Sarajevu drže djeca. Imaju ih dvoje i već su krenuli u jednu od sarajevskih škola. Ali “sila Boga ne moli“, tako da i njima povratak u zemlju svojih pradjedova više ne izgleda kao nemoguća opcija.
– Vidjet ćemo. Bit ćemo ovdje još šest mjeseci da vidimo posao. Ako nema posla, vraćamo se u Kinu – kažu nam na oproštaju.
Naši sagovornici spadaju među posljednje Mohikance koji još uvijek pokušavaju opstati u BiH kao vlasnici kineskih prodavnica. Ne bismo da baksuziramo, ali sudeći prema padu kupovne moći građana, vjerovatno i njih očekuje skori povratak u Kinu.