Kad god se spominju najstarije osobe na planeti zemlji u tekstu vidimo da ih je život koliko-toliko mazio i da su se pazili kako bi održali zdravlje i izgled. Jovan Jovanović iz Sarajeva ima 109 godina, ali njegova priča se razlikuje od svih ostalih.
Nije živio u luksuzu, preživio je više ratova, ranjavanja, zlostavljanja i često je bio gladan i želio samo koru hljeba. Danas je stanar Gerontološkog centra u Nedžarićima koji je njegov dom već 20 godina.
“Moje fizičko zdravlje je loše, ali psihičko je dobro”, rekao je čika Jovo kada je ekipa Klix-a došla porazgovarati s njim.
U Centru je pronašao dom, prijatelje i mir. Od svih ljudi izdvaja Fahiru Turković s kojom je zajedno 20 godina i koja mu je najbolja prijateljica.
“Dvadeset godina dijelimo dobro i zlo. Ona mi je desna ruka i veliki pomoćnik. Ja sam 13 godina vezan za ovu sobu, a ona sve radi za mene”, kazao je Jovo.
No, život ga nije mazio. Preživio je pet ratova (Prvi i Drugi balkanski rat, Prvi i Drugi svjetski rat i posljednji rat u BiH) i ostao bez ikoga. Oca je izgubio u Prvom svjetskom ratu.
“Sve muke koje čovjek može pretrpjeti ja sam preživio. Cijeli moj hod je bio po trnju i ja sam između nakovnja i čekića. To je zaista čudo da je jedan čovjek koji nije imao ni hljeba da jede doživio ove godine. Moj život je bio strašan otkako osam se rodio. Pet ratova i užasa. Srbi su mi uništili stan, ranili me i živio sam kao pas pet mjeseci u šupi na stepenicama koja je bila pored prve linije koju su čuvali vojnici. Spasili su me muslimani i pomogli mi”, prisjetio se.
Tada je živio na Trgu Pere Kosorića u Sarajevu gdje je bila prva linija u proteklom ratu i mjesto koje je dosta stradalo. Nakon toga, došao je u improvizirani centar za stare koji se nalazio u školi Vladimir Nazor. Ističe kako su ga i tu maltretirali i nisu mu davali dovoljno hrane kako bi ga iscrpili fizički.
“Imao sam samo jednu sestru koju su četnici zatvorili 1941. godine. Prebacivali su je od logora do logora i u januaru 1945. godine ubili su je u logoru u Beču. Ostao sam sam s majkom. Užasno slabo ekonomsko stanje. Ja sam želio samo parče kukuruznog hljeba, a majka nije imala ništa”, kazao je čika Jovo.
Bio je i oženjen Sarajkom, ali je umrla 1983. godine, nisu imali djece. Te godine Jovo je ostao potpuno sam, bez ikoga svog. Ali, danas je zadovoljan, koliko to čovjek može biti nakon svega što je preživio i sretan jer ga u Centru u Nedžarićima svi poštuju i cijene, te su ljubazni prema njemu, a posebno gospođa Turković koja je uz njega.
Psihičku snagu da preživi sve ove godine dao mu je naučni rad kojim se bavi od studentskih dana, kada je i dobio prvu nagradu za svoj rad. Svi nagrađeni imali su čast da večeraju s kraljem na njegovom dvoru i dobijali su novac.
“Objavio sam 222 rada iz kršćanske filozofije, pedagogije, historije, geografije, a u posljednje vrijeme sam se bavio proučavanjem ‘Gorskog vijenca’. Imam zamisao i za sljedeći rad, ali vidjet ćemo kako će to ići”, rekao je.
Čika Jovo i u 109. godini objavljuje radove i piše. Kaže kako ništa osim stolice, stola i kreveta nema, ali da ne odustaje od nauke. Kada smo ga pitali o tajni dugog života kazao je da nikada nije pio niti pušio.
“Pio sam gorki čaj 20 godina, možda je i to pomoglo”, kazao je.
Na kraju smo se dotakli i životnih vrijednosti koje su bitne da posjeduje svaki čovjek, na što je Jovo rekao: “U životu je najvažnije biti čovjek. Ništa više”.