Ovih dana kruži spisak u kojem se navode ljekari KCUS-a, njih 55, koji imaju najveće plate u toj zdravstvenoj ustanovi. Kreću se od 9.000 hiljada nekog doktora na Kardiologiji, pa dalje do 3.200 nekih ljekara. Gotovo dvije trećine su hirurzi čije su ruke krvave do lakata i u ljudskim utrobama. Tu su kardio hirurzi, neuro, torokalni ili dječiji hiruzi, piše novinska agencija Patria.
Ne govori se precizno o njihovim noćnim dežurama, operacijama preko radnog vremena itd. Samo suha primanja. Dakle, nema šta se neće uraditi ne bi li se opravdala gužva napravljena oko Opće bolnice i otvorenih najava njenog gašenja pa onda spajanja itd.
Nema sumnje da se na svaki način pokušava pronaći alibi za direktoricu Opće bolnice, pa KCUS-a Sebiju Izetbegović. Tu je tragedija ove vlasti i medija naklonjenih vladajućoj garnituri.
Hajde da sada uzmemo primanja direktorice sarajevskih bolnica Sebije Izetbegović i uporedimo ih sa ovim spiskom za njen alibi. U imovinskom kartonu člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića, koji je objavio CIN koncem septembra 2014,. godine, vidljiva je i mjesečna plata njegove supruge Sebije. Ona iznosi 5.128 KM. Po toj plati gospođa Izetbegović bi zauzimala tačno deseto mjesto na ovom spisku 55 javno žigosanih ljekara.
No, postoji u tim primanjima i mala kvaka koja se tiče honorarnih primanja dr. Izetbegović, ona su za tu godinu iznosila 24.153 KM. I vjerovatno je riječ o njenon angažmanu na Sarajevskom univerzitetu.
Tu dolazimo do vrlo ozbiljnih pitanja stvarnih zarada nekih ljekara, o njihovim privatnim ordinacijama i u tom slučaju ljekarskoj etici.
To nije posao Sebije Izetbegović, nego kantonalnog i federalnog parlamenta, koji to moraju urediti i zakonski precizirati. Tu je i primanje mita za svoje službene ljekarske usluge. Pogotovo to nije posao gospođe Izetbegović. To su odavno morale da istraže tužilaštva preko policijskih struktura.
Ili to moraju konačno istražiti, jer je užasno kad se objavi spisak plata, recimo dječijeg hirurga koji je u pet ujutro završio operaciju sa perforacijom slijepog crijeva jednog djeteta, čiji je život time bio spašen.
I, recimo, taj dječiji hirurg nema nikakav drugi posao, ni na Univerzitetu ni privatno, jer nema kad ni da se pošteno naspava.
Dakle, nakon spajanja bolnica, da bi se bilo generalni direktor makar dvije bolnice, jer je malo jedna, nakon pokušaja preuzimanja uloge parlamenta – zakonodavca za obračun sa zloupotrebom privatne prakse, pa uloge tužioca, istražitelja, policajca, da bi se otkrilo ko prima kriminalno mito, vrijeme je da neke osobe shvate šta je njihova nadležnost.
Konačno da se prekine sa praksom, država to sam ja.
Trebalo bi da ta država preuzme reformu zdravstva. A to znači prije svega ozbiljnu i široku javnu raspravu, jer te institucije finansiraju građani i tiču se njihovog zdravlja i njihovih života.