“Ostala je samo voda koja teče u nepovrat, koju u mnogim selima nema ko piti jer su Bošnjaci protjerani, a i oni koji su ostali slabo je piju, jer se voda pije nakon obilnog obroka”, kaže Bakal.
Za razliku od sela ove općine, u sam grad Čajniče nije se vratila nijedna porodica Bošnjaka. Bolno, ali istinito.
“U čaršiju se od Bošnjaka niko nije vratio, jer to nije bilo u interesu bošnjačkim predstavnicima u vlasti na višim nivoima. Bilo im je draže da glasače imaju u Sarajevu. A lokalni predstavnici brinuli su se kako da se ‘ugrade’, a da sve bude ‘po zakonu’. Kuće su obnavljane gastarbajterima, dok je kuća heroja Ferida Dizdarevića i danas samo zidina”, ogorčen je imam iz Čajniča.
- Nepravda i sramota
I Bakalova porodična kuća u selu Brda također je samo zidina, a u ovom selu nije obnovljena nijedna kuća. Podsjetimo da je upravo ovo mjesto potpuno etnički očišćeno još ratne 1992. godine kada je odavde odvedeno i ubijeno 17 osoba, među kojima je i otac Emina Bakala.
Uprkos tome, Bakal se davno vratio u svoje Čajniče s molitvama i u želji da ovdje vlada dobar život i pored strašne prošlosti ovog grada, ali i poslijeratne sramote i nepravde da baš nijedna kuća u Brdima nije obnovljena. O tome Bakal ne govori, jer mu je neugodno, ali govori o drugim stvarima.
“Perspektive skoro da i nema. Mladi koji tu žive ne mogu naći zaposlenje pa odlaze trbuhom za kruhom. U Čajniču nema nikakvih zabavnih sadržaja. Kako onda očekivati da mlad čovjek, recimo iz Sarajeva, dođe živjeti u Čajniče?”, pita se imam džamije u ovom gradu.
Priča da su se ovdje vraćali mahom stariji ljudi i oni koji su morali.
“Samo pet porodica sa djecom se vratilo na područje ove općine. Većina te djece su sad odrasli ljudi i žive u Goraždu. Rođeno je tek četvero djece. Osnovnu školu trenutno u Čajniču pohađa samo troje djece. Kad završe peti razred i oni će morati u Goražde, a možda i dalje ako misle nešto napraviti od svojih života. Povratak u Čajniče prema mom mišljenju je završen proces. Završio je i prije nego što je počeo”, kaže Bakal.
Nije pesimista, naprotiv. U svojim dovama moli Boga i čvrsto vjeruje da će On popraviti stanje.
“Da je privredni razvoj Goražda 2000. godine bio na današnjem nivou priča bi, vjerujem, bila potpuno drugačija. Da je tada bilo pameti i volje da se za Čajničane osigura 100 radnih mjesta u Goraždu i redovna autobuska linija, makar dva puta dnevno uz uslov da se vrate na područje općine Čajniče, danas bismo vjerovatno imali stotinjak mlađih višečlanih porodica, a uključujući penzionere i one koji se samostalno bave poljoprivredom i slično, imali 1.000 glasača, makar 10 studenata, stotinjak osnovaca. Za ovu varijantu možda još nije kasno. U tom slučaju ja bih u mektebu imao 100 polaznika umjesto današnjih troje, a na džumi 100 klanjača umjesto današnjih desetak”, poručuje Emin efendija Bakal.
Čajniče je prije agresije bio grad ugodnog življenja sa prilično razvijenom privredom, posebno drvoprerađivačkom i tekstilnom industrijom, kao i poljoprivrednom djelatnošću sa dobro organizovanim otkupom poljoprivrednih proizvoda preko ovdašnje poljoprivredne zadruge, priča i Izet Alihodžić, potpredsjednik SO Čajniče.
- Podrška povratnicima
“Nažalost, od tog nekadašnjeg ‘sjaja’ ostalo je veoma malo ili gotovo ništa. Privreda gotovo da i ne postoji ili postoji u veoma malom obimu koji nije ni blizu predratnog. I to je jedan od glavnih razloga zbog čega mladi ljudi traže perspektivu van Čajniča, mahom u Srbiji. Trenutno radi preduzeće ‘Stakorina’, koje zapošljava blizu 50 radnika, i nekoliko malih pilana. Jedan dio stanovnika ovoga grada svoje zaposlenje je našao u preduzećima u Goraždu, njih 60-ak”, kaže Alihodžić.
Prema evidenciji općinskih službi, na prostor općine Čajniče vratilo se 370 porodica, uglavnom u ruralne dijelove. Povratnici se bave poljoprivredom, zemljoradnjom i stočarstvom.
“Imamo četiri farme sitne stoke sa po 100 grla, zatim nekoliko farmi krupne stoke i tri velike farme za tov piladi kapaciteta 3.000 komada po jednoj farmi. Na taj način najveći dio njih kroz ovakvo zanimanje osigurava porodičnu egzistenciju. Raduje činjenica da je broj onih koji se vraćaju da uređuju i obrađuju svoja imanja iz godine u godinu sve veći. Posljednjih godina trend je sadnja i uzgoj malina, što je sa solidnom cijenom i organizovanim otkupom veoma dobar izvor prihoda. Sve su ovo elementi koji ukazuju da će se pozitivan trend povratka nastaviti i u budućem periodu”, smatra Alihodžić.
On tvrdi da je općinska uprava u posljednjih nekoliko godina učinila značajne iskorake da se osiguraju optimalni uslovi za ulaganja u privredna društva na ovom prostoru.
“Prije svega sva neophodna dokumentacija iz nadležnosti općinske uprave izdaje se u veoma kratkom roku. Rezultat takvog odnosa je i ulaganje stranog investitiora u preduzeće ‘Stakorina’ koje u bližoj perspektivi planira proširiti proizvodni program i uposliti novih 60 radnika. Ono što je možda i najveći uspjeh sadašnje vlasti jeste izgradnja pozitivnog društvenog ambijenta, odnosa i društvene i političke klime uopće. Ja moram istaknuti da Čajniče ima nažalost samo jednog Bošnjaka u lokalnoj skupštini. Međutim, i pored toga mi smo se uspjeli nametnuti kao važan politički faktor na ovom prostoru. Prvi put od rata na ovamo, u pet skupštinskih komisija imamo pet Bošnjaka, prvi put u Upravnom odboru jedne javne ustanove imamo Bošnjaka. To je možda veoma malo, ali s obzirom na dosadašnju situaciju to je za nas veoma važan politički uspjeh”, priča Alihodžić.
Smatra da se u budućnosti mora učiniti sve da u Čajniču bude više odbornika Bošnjaka nego danas.
“Da bi se to postiglo neophodno je da kantonalne i federalne vlasti stave van snage propise prema kojima onaj ko izvadi ličnu kartu u općini povratka gubi dio prava stečenih u mjestu iz kojeg se prijavljuje u povratničku općinu. Vlasti BPK Goražde prepoznale su ovaj problem i veoma brzo svi ti propisi će se staviti van snage i bit će doneseni novi koji garantuju prava povratnicima po svim pitanjima društvenog života. Mi na ovom prostoru imamo apsurdnu situaciju da imamo mnogo više ljudi koji tu žive i rade nego što ih je upisano u matičnu evidenciju povratničkih općina, tj. koji imaju lične kartu u mjestima povratka. S pravom se nadamo da će se veoma brzo ovakva situacija promijeniti i da će se Bošnjaci aktivnije uključiti i sigurno će biti više rezultata”, dodaje Alihodžić.
Odnos općinske uprave prema povratnicima je dobar, tvrdi on.
“Općina na čelu s načelnikom je u granicama svojih mogućnosti u najvećoj mogućoj mjeri izlazila ususret našim zahtjevima. Tu se prije svega radi na popravci puteva prema povratničkim naseljima, a kojih nije bio mali broj. Također, općina Čajniče je jedna od rijetkih u kojoj nije bilo ni najmanjeg incidenta prilikom povratka ljudi na svoja imanja, nije bilo otuđenja povratničke imovine niti obijanja povratničkih kuća, iako su neke u zabačenim mjestima. Dakle, ta situacija na ovom prostoru posljednjih nekoliko godina je na najvišem nivou. To je kvalitet koji se mora istaći. Ono čime mi nismo zadovoljni jeste odnos entitetskih vlasti prema ovom prostoru. Aplicirali smo na više Javnih poziva sa kvalitetno urađenim projektima, odlično bodovanim od komisija, ali ni to nije pomoglo za značajnija ulaganja”, pojašnjava Izet Alihodžić.
- Sela bez struje
Općina Čajniče jedna je od rijetkih povratničkih općina gdje nije asfaltiran nijedan metar puta prema povratničkim naseljima iako su, prije agresije, imali asfaltni put. Ima porodica u pojedinim mjestima koja po 11 godina čekaju struju.
“Ovakav odnos se u narednom periodu mora mijenjati. U posljednjih nekoliko godina relizovan je samo jedan infrastrukturni projekat i to na izgradnji puta selo Janjina – selo Sudići u dužini od dva kilometra u ukupnoj vrijednosti blizu 70.000 KM. Finansiralo ga je Federalno ministarstvo za izbjegla i raseljene osobe, na čemu smo veoma zahvalni”, kaže Alihodžić.
On ističe kako u narednom periodu treba raditi na izgradnji nove i popravci postojeće putne infrastrukture, elektrifikaciji povratničkih naselja, realizaciji projekata vodosnabdijevanja i pomoći u mehanizaciji i sufinansiranju projekata iz oblasti poljoprivredne proizvodnje, a za sve je potrebna podrška vlasti BPK Goražde i Federacije BiH.
“Uz adekvatnu podršku entitetskih vlasti perspektiva ove općine u pozitivnom smislu je moguća. A posebno ako bi se realizovali planovi na proširenju proizvodnih kapaciteta ‘Stakorine’ kao najveće firme. Gledano s aspekta perspektive povratka i povratnika, ona je dosta obećava, jer najveći dio povratnika ima već uhodan sistem poljoprivredne proizvodnje koji daje veoma dobre finansijske rezultate. Evidentno je da su povratnička domaćinstva svakim danom finansijski i materijalno jača. U narednom periodu izvjesni su projekti koje provodi švicarski Caritas, zasad malina kod četiri povratničke porodice, što će uveliko doprinijeti finansijskom jačanju ove populacije na ovom prostoru”, dodaje Izet Alihodžić.