Rambo caruje i narodu daruje

Novi album Ramba Amadeusa počinje naslovnim recitalom “Vrh dna“, u kojem Rambo praćen samo jednostavnom ritmičkom podlogom proziva nekoga “Tko je bio dno i činio zlo“, a sad bi odgmizao ka vrhu.

Rambo ne imenuje ‘junaka’ pjesme, ali kaže da znamo svi tko je. Pa, mnogi će se sigurno prepoznati.

Album donosi deset novih Rambovih kompozicija, isto kao i prošli studijski album “Hipishizik metafizik” od kojeg je prošlo već osam godina. U odnosu na taj album, svirka je ovaj put manje virtuozna, manje je jazzerskih improvizacija i afrobeata, u tom stilu je samo “O'ruk, sad ga lomi“. Ovaj put je više klasičnijih, pijevnih stvari, no to kod Ramba naravno treba shvatiti uvjetno. “E moj Rambo” je na primjer – mini opera.

“Privatizova’” je klasični Rambo. Preko funky podloge Rambo u karakterističnoj bujici riječi plastično dočarava akutne posljedice ovog našeg tranzicijskog kapitalizma. Koje je njegovo pravo lice već i djeca u vrtiću znaju, ali da Rambo govori istinu kad kaže da više ništa nema džabe, govori (“Džabe može po koja misao, al skupo naplaćivati smisao“).

Kao kontrast slijedi podsjetnik na neka prošla vremena i društvena uređenja. U “Radio stanica” preko techno podloge ide radijska snimka proglasa Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije, koji završava s pozivom na ustanak: “Sad je kucnuo čas!“. Logički nastavak je “Partija” (aka “Rambo partija, omladina akcija”), pjesma o “Frajerima bez pokrića, talenta i mišića, koji ne mogu bez ića i pića i poslušnih mladića“. Odnosno, o političarima na ovim prostorima. U primjedbi autora uz pjesmu Rambo nas poziva da svi izađemo na izbore i glasamo za ljude koji najmanje liče na protagonista njegove pjesme.

Neke pjesme su otprije dobro poznate i dobro prihvaćene na Rambovim nastupima uživo, poput poučnog reggae duba u kojem Rambo objašnjava što znači biti “Karakter” (čiji je zvučni zapis na albumu u malo cenzuriranoj verziji, za razliku od teksta otisnutog u popratnoj knjižici).

Trolist pjesama koji zaključuje album najprimjereniji je za puštanje na radijskim postajama zbog svoje konvencionalnije strukture. “Duge donje gaće (Unterciger)” je čisti sexy funk, u kojem Rambo šaputavim glasom opjevava ne toliko sexy odjevne navike čovjeka u njegovim godinama. Jazz “Muzika” je iskrena oda Rambovoj najvjernijoj ljubavi, a “Samo balade” svojevrsni nastavak stare Rambove uspješnice “Sokolov greben”. Dok je u potonjoj Rambo pokazao da je mirne duše mogao zarađivati za kruh kao tvorac hitova za Mišu Kovača i njegove manje karizmatične klonove, u “Samo balade” pokazuje da je publiku mogao otimati i Đorđu Balaševiću ili Arsenu Dediću.

“Vrh dna” je za pola koplja slabiji od prethodnika, no Rambo konkurencije nema jer je u svojoj kategoriji jedan i jedini, naš megacar čije manifeste trebamo kao ozebli sunce.