Već sam nekoliko puta svjedočio snimanjima albuma uživo koje sam poslije preslušavao, no nikad nisam s toliko zanimanja čekao izdanje zvučnog zapisa kao sada.
“Live 2015” je snimka koncerta održanog u zagrebačkom Domu sportova 21. veljače 2015., u Maloj dvorani, i, ako ćemo iskreno, nisam se najbolje proveo na koncertu.
Vidio sam i boljih koncerata i boljih Urbanovih koncerata, a zbog specifične situacije s gostima (Urban je napomenuo da nisu stigli vježbati koliko su htjeli) i s publikom (dio gledatelja je proizvodio itekako čujan žamor, između ostalog), zanimalo me kako su umjetnici reagirali u, realno gledano, nemogućim uvjetima.
Urban &4 su to izdržali poput Renaulta 4 sve krivine na Jadranskoj magistrali. Kao netko tko je svojih prvih 26 godina života proveo vozeći se u dotičnom automobilu na dotičnoj cesti govorim da je to kompliment, no s druge strane, ako je to najveći koncert u karijeri koja traje preko 20 godina, kruna promocije recentnog albuma, onda deficit uvježbanosti nije isprika, nego otegotna okolnost. Imaš goste? Izvoli probaj s njima, bez obzira što se, uglavnom u svijetu pop-rock muzike, ‘to tako radi’ jer se nema vremena i prostora. Jedan zbor (Papandopuline), drugi zbor (Mozartine), Gibonni, Vava – valja to iskoordinirati, naročito ako se to snima i ostat će kao nekakav audio dokument.
Bez obzira na to, “Live 2015” dobar je priručnik s uputama kako se pripremiti za Urbanov koncert i što očekivati na njemu. Čini mi se da si Urban katkad voli zakomplicirati život, odnosno katkad iz čistog hira radije bira izvesti stvari na teži nego na lakši način, možda i zato da publici pokaže kako on izgara na radu i kako trpi za svoju umjetnost. “Live 2015” uspijeva u svom osnovnom cilju – dao je dobru, premda ne najbolju ili najreprezentativniju sliku kako izgleda koncert Damira Urbana.
https://www.youtube.com/watch?v=19qn21b83GA
Neočekivano je da je “Black Tatoo” koji je dobro zvučao na koncertu, ovdje zvuči pomalo stidljivo, a “Astronaut” pretjerano raspojasano, dok je “Kornjača” neslušljiva. Tako kažu nježne uši ovog kritičara. Na ovom dvostrukom kompaktnom disku “Kundera“, “Ribe” i “Ako se napijem do smrti” solidno pripremaju teren za prave dvoransko-masovne manevre (točnije pjevanje s publikom i sa zborovima), koji će kulminirati s “Mjestom za mene“.
Stari Urbanov suradnik Vava uspio je injektirati adrenalin, benzin i barut u “Svijet za nas” (“Moja voda” bi dovela do ekstaze publike i da je Urban svira na češlju), a dinamitna energija se prenijela i na “Nebo“. “Sutra ćemo pričati” je Urban otpjevao pretjerano afektirano, a i ostatak snimaka povremeno pati od istog nedostatka.
Kao što je Urban jedinstven umjetnik, tako i ovo izdanje obiluje Urbanovom jedinstvenošću: nekima će to ići na živce, a nekima je to potvrda Urbanove genijalnosti. Izbor je vaš…