Nemam želju ulaziti u privatnost Nikoline Balaban i njenog života. Al’ nemojmo biti licemjeri. On, taj život je na izvol'te. Kao i bilo čije žitije društveno umreženog čeljadeta. Pa, ko voli nek’ izvoli. Neka pogleda čudesnu sudbinu Nikoline Balaban, koja poput Ameli, od “Ničije zemlje” nikada Oskara neće dobiti.
Takva nafaka.
Prikazani život Nikoline Balaban, doktorice iz Prijedora, nam veli kako je riječ o Bosanki koja poštuje prava svih ljudi i želi da se sazna istina o zločinima nad Bošnjacima u Prijedoru. Nikolina kaže da se na području opštine Prijedor, dogodio genocid od strane srpskih vojnih i paravojnih formacija. Nikolina je heroina svih normalnih ljudi u Bosni i Hercegovini.
Nažalost, heroina na 24 sata. I da, nažalost, Bosna i Hercegovina nema puno normalnih ljudi, a nije niti normalna država. Evo, već koliko sad je namjesto heroine “kurva”
Šta je na stvari?
Ubiše mu oca
Hajmo se malo izvući iz lika i djela Nikoline Balaban. Pretpostavimo da postoji lik, izmišljeni lik Dragan Bursać, kome su oca ubili pripadnici Armije BiH. Posve čudno je to bilo ubistvo njega i njegovih 15 prijatelja, poznanika i ponekog anonimnog čovjeka. Pretpostavimo da se u maloj opštini Bosanski Petrovac nikako nije “dalo” moćnicima SDS-a da započnu rat ‘92, pa su, po dobro oprobanom scenariju, “pokupili” i kamionom deportovali na ratište viđenije Srbe, koji nisu bili bliski nacionalističkoj lokalnoj hunti. E, sad, nisu ti ljudi ni na kakvom ratištu, nego su gurnuti u klasičnu sačekušu. Ubijeni su, dakako, a u Bosanskom Petrovcu počinje likvidacija, protjerivanje i egzodus Bošnjaka.
Više-manje identičan scenario, velim, za svaku manju bh. varošicu, gdje se rat “nije dao započeti sam od sebe”.
Dakle, Dragan Bursać je, em izgubio oca u vojsci Republike Srpske, koja je držala u okruženju Bihać, em je smrt njegovog oca bila povod za klasično etničko čišćenje Bošnjaka jednog grada. Kolika je bol, a kolika krivica narečenog Dragana Bursaća? Želi li osvetu ili se srami? Ili živi u nekom svom isprojektovanom limbu?
Dobro je što ga autor ovog teksta, kako veli, jako dobro poznaje, pa odgovorno tvrdi da je Dragan Bursać apsolutno završio proces pomirenja i autopomirenja. Sa sobom i svijetom. Kako naš izvor kaže, Dragan Bursać niti mrzi bilo koga ko mu je ubio oca, od egzekutora koji se šetaju Bihaćem, do nalogodavaca, koji šire dupe po Beogradu, Banjaluci i Amerikama. Sa druge strane, Bursać, kako veli naš izvor, ne osjeća ni uncu krivice za bilo šta. Jer ni on, niti njegov otac nisu krivi po bilo kojoj tački neke lične optužnice. Izvinio se svima javno i privatno, ako je neko učinio bilo koje zlo u njegovo ime.
A, što smo pomenuli Dragana Bursaća, koji baš i ne želi javno eksploatisati svoju životnu storiju, zarad…zarad bilo čega?
Zato što je kukavica!
Vidite, Nikolina Balaban NIJE kukavica! Ona je, kakva god bila, podastrla svoj život pred stotine hiljada Bosanaca i Hercegovaca, znajući da će je pola države nazvati “kurvom izdajničkom”, a druga polovina “preobraćenom Srpkinjom”. Ima i treća polovina, jer mi nismo država, nego država i po. Treća polovina smatra da je Nikolina bezobrazno hrabra i iskrena osoba. O ovoj trećoj polovini ne treba trošiti riječi, jer ona je mirna, tiha i nikome zanimljiva.
Prva i Druga Bosna
Prva Bosna, koja mrzi ime Bosna, odavno je u Nikolini vidjela strašnog neprijatelja, demijurga koji je pogledao sam sebe u ogledalo, postao svjestan svih zala koje je neko učinio u njeno ime i ime njenog naroda i…pa, “prodala se”. Vjerovatno za soroševske sitne novce. Jer tako ta polovina naroda perceptivno funkcioniše. Zna ta polovina gdje je ko ubijen od Prijedora do Višegrada, zna za svako stratište, masovnu grobnicu, mučenje, silovanje, sakaćenje, samo, jebi ga, ćuti. Istina, nisu baš oni klali i ubijali, njih 90% je nevino, ali budimo stručni, to se zove SAUČESNIŠTVO. I dabome da svakom saučesniku, koji nije svoj lični i duhovni svjedok pokajnik, Nikolina izgleda kao lebdeći glogov kolac Potkozarja. Može ona biti sto puta majka hrabrost, tek je navijek “izdajnička balijska kurva”.
Druga Bosna, Bosna Bosanaca i ponekog Hercegovca, tiha većina koja ćuti i preko tastatura nagovještava naplatu dugova od Tomašice do Srebrenice, dakako u krvi, dočekala je Nikolinu kao heroinu. Malo, oprezno, ipak je Vlahinja, ali opet heroina. I sad, sve bi to bilo lijepo, sve bi to bio prst u očima Srba, jer je samo “prst u očima Srba” lijepa gesta, da se nisu otkrile “neprijatnosti” u vezi sa Nikolininim životom i sudbinom.
I to iz usta i tipkovnice Nikoline Balaban.
Osta tako većina bošnjačkog puka otegnutih vilica, kad su saznali da je Nikolinin pokojni muž bio jedan od osnivača lokalnog SDS-a. Neki ga optužiše i da je kriv za smrt desetine, stotine prijedorskih Bošnjaka. Još više se oklembesi vilica kad im Nikolina, doktorica i Bosanka, sjetićete se, reče kako je bila na sahrani Željka Ražnatovića Arkana.
Drvlje i pokoji leteći bošnjački balvan
Baražna paljba. Kanonada. Od Sandžaka do Visoke Krajine. Prvo na voditelja jedne emisije koji je Nikolininu priču lansirao u žuto-mejnstrimaške vode jeftinog populizma. Te nije se pripremio, te nije znao, te nedopoustivo, te okupacija javnog prostora od strane četnikuše…Kurva, sad već bruji u dvoglasju Bosna i Republika Srpska u Bosni. “Kurva” i prozivka na javno opštenje od strane svih čuvara nacionalnog ključa i krvne osvete.
Kakve veze sad ima što joj prijete srpski nacionalisti i što ponosno stoji iznad Prijedora sa bijelom trakom oko ruke? Šta joj vrijedi borba za normalne ljude kad joj je “muž klao, pa kockao i lokao sa Arkanom”? I još mu na sahranu išao?! Kakva, ba, šuplja, kad je bila na sahrani krvoloka?!
Nema oproštaja, nema pomirenja, nema dijaloga. Svako u svoju konfornu zonu i neka pljuvačina teče regularno.
Jer to je nama normalno stanje. To je posve prihvatljivo, tačno i ispravno razmišljanje. Kakva crna Nikolina? Kakva veličina njenog prizanja, koje je tim veće i važnije jer je bila gdje je bila, u uslovima u kojima je bila? Na lomaču sa njom! Na lomaču sa tom oholom, ogoljenom neprijatnošću, koja nas tjera da priznamo koliko je jebeno i teško oprostiti.
Jer, fin je oproštaj upućen “kolegi” NGO-ovcu iz Paraćina, Niša, Novog Sada, koji je krv i klanje prvi i jedini put vidio prije izrade duvan čvaraka. Šta koji kurac imam da praštam komšinici, bivšoj ženi SDS-ovog kadra i poznanici krvoloka Arkana???
Na lomaču sa njom!
To su naši čudesni dosezi (o)praštanja. To je naše pružanje guzice sa fotelje na fotelju okruglih “pomirenje” stolova. To je ta veličina raskošnog licemjerja. To je taj zadah smrti koji Nikolina Balaban, paradoksalno, kao patolog u prijedorskoj bolnici, osjeća i bukvalno i figurativno -svaki dan.
Da, priznajmo sebi da se ovako NIKADA nećemo pomiriti. Priznajmo sebi, majku mu, da će ovim “radom i djelovanjem” Dan bijelih traka biti tek ekskurzija pokojeg entuzijaste, aktiviste, ali bez Prijedorčana. Priznajmo da će ovakvom pljuvačinom po Nikolini, te iste Bijele trake, najhumaniji pokazatelj otpora i podsjećanja na klanje i genocid, postati raskolnička organizacija, koja je i sama sebi suvišna.
A, Dragan Bursać, uglavljen u sredinu teksta?
Ko ga jebe, kad se nije bunio i/ili napadao jedne ili druge za svoju i sudbinu svoga oca. Mnogi su od toga napravili jedan morbidni lajf stajl i profesionalne karijere. Mnogi su od “profesionalnih žrtava i ostrašćenih jastrebova” imperije podigli.
Jebo budalu, što nije isto uradio!