Sa Zoranom Kostićem Canetom, frontmenom kultnih beogradskih Partibrejkersa, vodio sam razgovor uoči prošlotjednog velikog koncerta na zagrebačkom Velesajmu u sklopu festivala “Brijačnica”. Partibrejkersi su bili kruna drugog dana festivala na kojem su, među ostalim, predstavili i pjesme s novog studijskog albuma naziva “Sirotinjsko carstvo”. S Canetom je razgovor išao nekim svojim tokovima u potpunosti izvan klasične pitanje – odgovor forme intervjua. Bio je to jedan od onih razgovora u kojima se ulazi u neku životnu metafiziku, kada se izriču misli, a ne informacije, kad i ono što se čini digresijom u razgovoru počesto vodi još jasnijem trasiranju definiranog i argumentiranog razmišljanja. U pisanom obliku, odlučio sam se za ovu, gotovo, monološku formu, nešto što bi se moglo još nazvati Canetovim pojmovnikom za samopomoć u 2016. godini.
O optimizmu
“Pribijeni smo uza zid. Moramo se nadati. Nema nam druge. Stvari nisu izgubljene jer mi uvijek nailazimo na dobre ljude. Uvijek ima netko tko nam pomogne, tko probudi u nama optimizam. Uvijek ima situacija gdje mi možemo svojom angažiranošću pomoći. Situacija je grozna, ali postoji neka logičnost; božja ili kozmička, uglavnom neke sile koje ne daju da stvar propadne, da je totalni amateri i nedaroviti ljudi ne upropaste, iako su s našim životima svašta uradili. Zbog takvih mnogi nama dragi ljudi više ne postoje, jer njihov osobni materijal nije izdržao, a naš još uvijek izdržava. Ne znamo dokle će. Mislim da se moramo nadati boljem, ali tu se javlja i pitanje s kakvim ćemo oštećenjem izaći iz te situacije i tko će platiti obeštećenje za naše oštećenje.”
O političkoj situaciji
“Svugdje je isto. Znači, svugdje je sve isto, samo što je kod nas srpski, a ovdje kod vas hrvatski jezik. Svaki nedostatak od istinskog talenta prouzrokuje želju da se bude kalif umjesto kalifa, tj. stalno je netko zakinut u ime nekog ili duboko u sebi vidi da mu ne može parirati i onda se trudi eliminirati ga. To su sve prljavi startovi sleđa. Stalno se priprema teren da se izbrišu sve te kategorije koje je civilizacija donijela sa sobom, znači; dobrota, sreća, emocija…
To se sad predstavlja kao slabost. Znači, poštenje ili istina su kao neki ideal koji se ne može dohvatiti, nedostižan ideal, a to nije istina. To su sve stvari koje se u normalnim situacijama podrazumijevaju. Ali što je sad ta normalna situacija kad mi živimo u mutnim vodama, koje su, opet, pripremili ljudi koji se jako dobro snalaze u njima. Znači sve je pripremljeno da mi ne vidimo što nam se ustvari sprema, pravi se situacija kao da izlaza nema. Znači kao da nema rješenja.
Za koga glasati? Kome dati povjerenje? Kome dati svoj glas? Iako uvijek ima rješenja, uvijek se čini i da ga nema. Uvijek ta priča da nas, ustvari, izdaju ljudi iz naših neposrednih okolina, kao što i mi te ljude izdajemo na ovaj ili onaj način. Znači, Juda je svuda.”
O nacionalnom identitetu
Borili su svi se za nacionalni identitet, ali se vidi da ga mnogi ne zaslužuju, ili ga ne shvaćaju. Što se političari više bore za nacionalni identitet, narod sve lošije živi. A pitanje je što političari rade. Oni se uvjeravaju da je dobro to što rade preko narodne grbače. Znači to je cijelo vrijeme izokrenuta projekcija. Naizgled narod dobije što zaslužuje. Ali u tom narodu opet postoje brojne kategorije; ima poštenih ljudi, djece, starih i nemoćnih… Znači ne mogu svi dići ruke, a mnogi su se uplašili. Puno njih je negdje sakriveno u nekoj mišjoj rupi i samo gledaju.”
O brizi i ustezanju
“Svi smo zabrinuti. Moguće je da nam i ti ljudi, o kojima smo pričali, nameću tu zabrinutost, znači “spuštaju nam glave da od svog straha ne vidimo dalje” – e ovo nije loše (u tom trenutku Cane uzima papir i zapisuje stih u mali notes koji je izvadio iz džepa, op. a). Znaš što? Na primjer ovo što sad radim… Nekad bih se ustezao da pred nekim zapišem neki stih i onda bih ga nosio u glavi i onda bi mi smetao.
Sad više nema ustezanja. Zašto bih se ustezao sa 52 godine? Nemam potrebe i nemam vremena, tko zna, možda umrem sutra. Umiremo sad i ti i ja dok pričamo o tome. Stvar je u tome da treba odbaciti lažne norme, da treba odbaciti sve to što su nam negdje isprojicirali. Kao kad jedeš juhu sa žlicom i radiš hrpu dosadnih pokreta, umjesto da uzmeš zdjelu i samo popiješ juhu, ono što ostane pokupiš žlicom.
OK, možda malo i nije učtivo, ali je “upotrebljivo”. Znači, važno je da ti ne promakne taj trenutak nadahnuća i inspiracije. Znači nema: “Ja sam sad završio posao!”
Posao nije završen dok fizički ne odemo s ovog svijeta. Težak posao je uvijek u tijeku. Samo onda možeš odjednom otkriti mogućnosti da radiš nešto o čemu si mislio, o čemu si sanjao, jer svi mi živimo od tog prvog naleta iz mladosti i onda ga čuvamo da se ne izgubi, ali on se troši s vremenom, ako zbog ničeg drugog, onda zbog biologije.”
O odgovornosti
“Snaga je potrebna za odgovornost. Zašto bi mnogi imali odgovornost? Bolje da je, recimo, daju tebi. Kao grbu. Da ti i da ga vodiš i da mu pričaš o slobodi i o nekim stvarima koje on nikad neće imati i gdje će imati svoju satisfakciju u tuđoj priči i još ima izlazak ako nešto nije dobro da optuži tog kome se prepustio da ga vodi. “Od počasti do poniženja životne stavove mijenjam.”
O svojoj generaciji
“Evo, ja sad imam 52 godine. Mogu vidjeti kako su se neki ljudi mojeg godišta ili malo stariji promijenili. Sva ta starost traži neku valorizaciju svog života.
Odjedanput se pojavljuje neko nepostojeće “ja”. Dakle, neka sujeta i taština postaju glavne. Oni ljudi koji su se ostvarili su najmanje glasni, a oni što ništa nisu uradili – oni objavljuju na sva zvona sve svoje zasluge.
Kači se plastično ordenje. Pljušte samohvale i međusobno tapšanje, a nište se tu ustvari ne događa, promet je velik, a zarada nikakva. Čovjek se mijenja. One osobine koje je mladost gledala s visine postale su dominantne. Gledam pa ne vjerujem, pa mi je smiješno, pa ne znam što misliti…
Jer ovo je vrijeme velike sugestije i uvjeravanja da je crno bijelo, a bijelo crno, dobrota ne postoji, znači mi možemo samo između dva zla da biramo – nužno zlo. Mi živimo u pravilima nužnoga zla.
Sva osjećanja, misli i ostalo, sva raznolikost i sve što smo bili učeni preko nekih knjiga, muzike, filmova i svega ostalog, to je dakle sad sve gurnuto u stranu.”
O religiji
“Pokušavam biti religiozan. To je najtočnija definicija. Mnogi kažu da jesu religiozni pa onda vidiš da nije u skladu to što pričaju i što čine. Religioznost treba biti taj neposredni kontakt, naš dijalog s nebesima… Na kraju je najvažnije što će biti s našom dušom. A naša duša je naša bit. Mnogi ne razmišljaju o tome, u smislu: “Ma pusti ti to”, ali čim ne razmišljaju o tome, onda ne razmišljaju o djeci koja su se razboljela od raka, ne razmišljaju o starim ljudima i sličnim stvarima. Svi bi nešto da hitaju i teže nekom zaboravu, da zaborave gdje su i što su i što su radili i što nisu radili. Veliki je strah, ali on je nametnut. Što više razmišljamo o njemu, on je sve veći. Hoćemo li ga se osloboditi u dodiru s njim? Hoćemo li imati uspjeha? Znači, mora čovjek u nešto vjerovati, mora ga nešto grijati da bi postojao, bez vjerovanja je “ćao, doviđenja”.
O autocenzuri
“Najvažnije je da i dalje pokušavamo i da se i dalje trudimo. Da smo kao Partibrejkersi izdali ploču, a da nismo imali neku autocenzuru i da nam se nisu uselile neke nebuloze u glave. Ne postoji javna cenzura, postoji autocenzura koja cijelo vrijeme želi imati neku korist od nečega – znaš ono “ciljna skupina”, ili netko ti je rekao da imaš “tržišnu vrijednost”. Mislim, to je užas, to su užasne etikete koje smetaju non stop. A uvijek je toga bilo. I u socijalizmu. Uvijek je tu bio netko tko ti je pričao u smislu: “Ako hoćeš biti popularan, uradi ovo ili ono. Ne želiš to uraditi, dakle dolaze ti negativne posljedice”. Stalno te kao plaše i straše. Ali to je nebitno. Bitna je dobra pjesma. Ništa drugo. Mi sviramo pjesme stare po 30 i kusur godina, ali su te pjesme preživjele vrijeme.”
O pozivu koji mijenja sve
“Imao sam sreće u životu da živim za muziku i živim od muzike i da radim ono što volim. Da nisam primoran biti otuđen od samog sebe i od svog života. Ne znam jesam li baš bio potpuno potkovan u traženju svega toga. Ja sam samo pratio neki zov. Sa 18 sam napisao “1000 godina”, znači samo sam pratio, vukle su me te riječi, sve te slike, građenje svega toga. Nisam ja to svjesno uradio. Ne znam ni bih li uspio da je svjesno, jer sve što je svjesno jest ispunjenje nekih želja i ambicija. Ovo je bila samo jedna velika nužnost. I onda taj život, dakle sve to što mi se događa… I dalje živim dinamično, toliko dinamično da se umorim nekada. Uvijek sam u nekom latentnom psihičkom incidentu jer i ja sam u nekom reality showu kad uđem u javni prijevoz. Jako uvrnute stvari. A u biti ne borim se za ne znam što, već se borim za nešto najnormalnije o čemu su ljudi izgubili pojam. Ljudi su izgubili pojam o normalnosti, ljudi su izgubili pojam o svrsishodnosti. Oni bi nešto, ali ne znaju kako, jer ako ti nešto godinama ne upražnjavaš, ti si to izgubio. Sve ostaje samo na pustim riječima, s tim riječima se rade grozne stvari. Riječima se manipulira. Vidiš kako neki ljudi riječima mogu da te zatvore u svoje fraze, u predrasude, da ti ukinu pravo na život, pravo na budućnost i sve ostalo.
O roditeljstvu
“Mi možda za tu djecu više brinemo nego što bi trebalo, jer mi se sjećamo nekog boljeg vremena. Oni nemaju bolje vrijeme, ovo je njihovo vrijeme. Mi smo u njihovom vremenu, a i oni su u našem. Vidjet ćemo što će biti do kraja… Dok smo na nogama utakmica traje.”
Terapija
“Uvijek se treba vraćati na izvor. Uvijek se treba vraćati na stvari koje nisu doživjele nikakav kompromis, koje su u svom zametku jako čiste i što se tiče muzike, literature i razmišljanja, znači uvijek treba čistiti svoje misli da bi se moglo i dalje misliti. Za mene je to pronalaženje ljudi koji vole iste stvari. Istovjetnosti se privlače. Različitosti se ne privlače. A možda neke različitosti mogu da se nadopune… Znači iste stvari, ljudi koji vole, u mom slučaju, rock’n’roll muziku, koji mogu da me opskrbe s nekom muzikom, a toliko je ima, samo je treba otkriti. Okupio sam i jedan bend koji se zove Škrtice (pored Caneta su tu još članovi grupa Straigt Mickey And The Boyz, Veliki prezir i Jarboli, op.a.) i koji je super, gdje razvaljujemo, gdje nema onog problema po pitanju godina, i gdje mi cijelo vrijeme uživamo u pravljenju te muzike, to su probe od 4 do 7 sati, toliko smo dobri da se uplašimo što ćemo i kako ćemo se sačuvati u ovom svijetu koji ne haje za to. U svijetu površnosti i potrošnje, svijetu koji ide negdje, a zna li gdje ide i što ga čeka? Znači drugačije pjesme koje su osobnije i direktnije. Lijepo je dok se ljudi druže, lijepo je dok možeš oslobađati sebe, dok nisi sam svoj zarobljenik, a mnogi su se zarobili. Na putu do slobode su se zarobili. I izgubili.
Znaš, mnogi moji kolege ne idu u javni prijevoz. Mnogi moji kolege se ne druže s drugim ljudima. A, ono, znamo tko se uramljuje, taj se osamljuje. Ako se osamljuješ, onda se recikliraš, znači onda sebe prerađuješ, jedeš samog sebe i sam sebe prepisuješ i čim prepisuješ sam od sebe, onda i dopisuješ stvari koje nisu istinite, koje nisu validne i koje nisu točne.”