Slovenski filozofski superstar već godinama u upozorava na goruće probleme današnjice – rastući fundamentalizam, krizu liberalne demokracije, nestanak radikalne ljevice i jačanje ekstremne desnice, vladavinu tehnokrata i moguću propast Europe. Neke od njih na vlastitom primjeru uskoro će iskusiti i Hrvatska.
“Daleko da je Hrvatska izuzetak: od Balkana do Skandinavije, od SAD-a do Izraela, od centralne Afrike do Indije, novo mračno doba je na pomolu, dok etničke i vjerske strasti eksplodiraju, a vrijednosti stečene u doba prosvjetiteljstva polako nestaju. Ove strasti su vrebale u pozadini sve vrijeme, ali ono što je novo je otvorena besramnost kojom se razmeću” pisao je Žižek početkom 2014. komentirajući rezultate homofobnog referenduma održanog u Hrvatskoj nekoliko mjeseci ranije.
Zvuči zlokobno, no istovremeno i zabavlja jer je naša novoizabrana vlada dijelom sastavljena od aktera koji su isti referendum provodili.
Spustila se gusta magla iznad Zagreba. I ne samo iznad Zagreba, ako je za vjerovati Žižeku.
Najpoznatiji Slovenac na svijetu odradio je ovogodišnje zagrebačko ukazanje u prepunom HNK.
Iako se nije osvrnuo na dnevnopolitičku situaciju u Hrvatskoj (možda i bolje) vrlo je suvislo govorio o gorućim problemima u svijetu.
Iako mu mnogi zamjeraju što uvijek drvi jedno te isto, analizom njegovih predavanja i tekstova objavljenih od početka globalne krize, može se uočiti da je proročanski predvidio većinu trendova i problema s kojima se trenutno suočavamo.
“Postoji tendencija da se političari u vladi zamjenjuju neutralnim depolitiziranim tehnokratima. Tvrdim da ovo više nije šala. Demokracija je postepeno već ukinuta”, strahuje Žižek.
Je li vladavina tehnokrata neslana šala ili ne, isprobat ćemo na vlastitoj koži u narednim mjesecima. Žižek tehnokrate ne trpi.
“Nisu u pitanju samo njihove mere i njihova lažna stručnost, već još više njihov modus operandi. Osnovni obrazac današnje politike je depolitizirana administracija i koordinacija interesa elitnog stručnjačkog korpusa.
Jedini način da se uvede strast u ovu depolitiziranu zonu, da se ljudi aktivno mobiliziraju, je kroz strah: strah od doseljenika, strah od bezbožne seksualne izopačenosti (…)” ili, u našem konkretnom slučaju, strah od krvoločnih (jugo)komunista i imaginarnih izdajnika, tko god oni bili.
Kao da je znao što će se u Hrvatskoj danas događati, u Žižek kolovozu 2014. o tehnokraciji piše:
“O ključnim odlukama koje se tiču ekonomije odlučuje se daleko od očiju građana, bez mogućnosti rasprave. Ovo ozbiljno sužava prostor za odluke demokratski izabranih političkih predstavnika, prepuštajući političkom procesu da se bavi prvenstveno stvarima prema kojima je kapital indiferentan, kao što je ishod kulturnih ratova.”
Izgleda da simpatični Kroatokanađanin Tim i njegovi vrli suradnici izvrsno poznaju Žižekovu misao jer se, igrom slučaja, ovih dana najžučnije raspravlja baš o ministru kulture, akterima drugog svjetskog rata, smanjivanju prava gejevima i udžbenicima, dok su sitnice poput državnog proračuna i mogućeg dolaska MMF-a trenutno irelevantne teme u javnom diskursu.
“Danas u Europi, piše Žižek, slijepci vode slijepce.” U Hrvatskom slučaju, čini se, nešto je drugačije. Ako je suditi po prvoj saborskoj raspravi održanoj prošlog petka, reklo bi se da u nas ‘jebe lud gluhog’.
Za takvo stanje stvari, Žižek krivi eksperte koji vode EU koji “sve manje i manje znaju da vladaju”. Najuočljivije je to bilo u postupku “saniranja” krize u Grčkoj.
Istovremeno, Grčka je morala vraćati dugove i trpjeti nametnute oštre mjere štednje. Da to baš nije bio najbolji plan, govori izvješće MMF-a iz 2013. koje donosi podatak da su štete po grčku ekonomiju izazvane mjerama štednje triput veće no što se mislilo.
Uz ekonomsku, Europu je pogodila i imigrantska kriza, a sve su dodatno pogoršali teroristički napadi na Pariz. Izvršitelje napada Žižek smatra “islamo-fašističkom dopunom europskom anti-imigracijskom rasizmu. To su dvije strane istog novčića”.
S druge strane, veoma je kritičan prema lažnom iskazivanju solidarnosti kojemu su skloni europski liberali što mu je priskrbilo brojne kritike.
“Iskazivanje naklonosti prema izbjeglicama postalo je jako ‘fancy’ pa su se Slovenci hvalili koliko će izbjeglica udomiti kod sebe, sve dok izbjeglice nisu postali realnost. Sada takvi pomodni humanitarci uglavnom šute”, kaže Žižek. Šute, i to iza žilet-žice.
Kontroverzni filozof smatra da izbjegličku krizu treba zaustaviti na izvoru, no brine ga da bi se konflikt mogao preseliti i na tlo Europe.
Prema borbi protiv terorizma u Siriji veoma je skeptičan: “Nitko se zapravo tamo ne bori protiv terorizma, sve te države samo ostvaruju vlastite ciljeve.
Kurdi u Turskoj su jedini koji se doista bore protiv radikalnog islamizma. Sve je izvjesnije da ovdje nije riječ o sukobu civilizacija, već o sukobima unutar svake od ove dvije strane: na kršćanskoj je to sukob između Amerike i Rusije, na muslimanskoj sunita i šiita.
Obe strane se pretvaraju da ratuju protiv Isisa, ali čudovišnost Islamske države je samo paravan iza kojeg pljušte udarci namìjenjeni pravom neprijatelju.” Za neveselu sliku svijeta djelomično krivi i slabu, dezorijentiranu ljevicu.
Da je potonja zaista pala na niske grane na domaćem tlu smo mogli svjedočiti protekle 4 godine, ali i u nedjelju kada su se, na sjednici Glavnog odbora, članovi vodeće lijeve snage u našoj zemlji, umjesto da konstruktivno raspravljaju, umalo pomlatili.
“Postoji realna mogućnost da najveća žrtva tekuće krize ne bude kapitalizam već sama ljevica. Šokiran sam da ulazimo u pravu krizu, a da ja ne znam, ni za jednu lijevu snagu, ne računam neke male sekte…” upozoravao je još u vrijeme dok se kriza u Europi razbuktavala, krajem 2009. Žižeku ne nedostaje kritike ni cinizma kada analizira probleme u vlastitim redovima radikalno lijevih mislioca i aktivista.
Za današnje lijeve intelektualce smatra da ‘vole revoluciju. Ali samo kada je daleko, u Grčkoj ili još bolje u Latinskoj Americi, da im ne remeti odveć život’.
Spas ljevice vidi u dolasku lijevog Mesije koji bi ‘izvukao pojedince iz močvare njihove inercije i motivirao ih u smjeru emancipacijske bitke za slobodu’.
Taj Mesija trebao bi biti neka vrsta radikalno lijevog antipoda Margareth Thatcher. ((Nekako smo skloni misliti da će Vladimir i Estragon prije dočekati Godota nego Žižek svog Mesiju u liku lenjinizirane Thatcherice…)).
Po njemu, samo radikalna ljevica može spasiti liberalno nasljeđe. Ako se u tome ne uspije, čeka nas tužna realnost vladavine gore spomenutih tehnokrata “pod maskom populističkih pseudo-strasti.
Žižekov ‘radikalni pesimizam’ u većini slučajeva pokazao se opravdanim.
Stoga, zabrinjava njegova izjava iz HNK: “Potencijalno se približavamo ratu unutar granica Europe” Zbog toga se valja probuditi iz stanja koje je, parafrazirajući Ničea, Žižek nazvao stanjem Posljednjeg čovjeka, “učmalog bića bez velikih strasti i posvećenosti, nesposobnog da sanja i umornog od života, koje ne riskira već traži udobnost.
“Valja se probuditi iz lažnog osjećaja sigurnosti i omirisati skori dolazak apokalipse.”