Ne zakoračismo kako treba u februar, a već počeše da nas bombarduju artiklima s crvenih izloga ukrašenih tilom, koji me podsjećaju na enterijer jeftinih, oronulih bordela iz filmova osamdesetih. Sve je puno srca, sapuna, svijeća, latica ruža… Ma da ti se smuči.
Treba popuniti rafove koji su ostali prazni poslije novogodišnjih rasprodaja i izvući koju marku onima koji su se oglušili na Svetog Nikolu i Djeda Mraza.
Jebiga, kapitalizam i Jevropa nameću nam svoje praznike koji nas skupo koštaju. Mi to ne razumijemo najbolje, pomalo se protivimo, negodujemo, ali uprkos svemu tome, veoma smo dobri konzumenti jeftinih marketinških trikova i nastojimo pod svaku cijenu da se uhvatimo za posljednje vagone „tranzicijskog“ voza i osjetimo se emancipovanim, osviještenim i samosvjesnim Evropljanima.
Stiže nam Valentinovo…
Srbi nemaju problema s tim, oni su se izjasnili da je to Sveti Trifun i nikakva pomama se ne diže oko toga. Kakav poklon, kakvi bakrači… To je šovizam. Zar s buketom cvijeća prošetati kroz seoske staze do kuće?! Ne može, pa nije on papučar, a nije ništa ni pogriješio kod žene u skorijem vremenu.
Ostale žene su imale malo više sreće. Imam se nije izjasnio po pitanju praznika, a i Katolici su ga objeručke prihvatili, kak’ bi bili u korak sa susjedima koji itekako štuju ovu svetkovinu.
Mislim u sebi, blago ovim ženama. Ranom zorom će ustati da naprave ručak za svog mužjaka, ne bi l’ bar taj dan prigrabile malo pažnje i komplimenata samo za sebe. Već u podne smrde na prženice i pohovano meso, ali posljednjim atomima snage nastavljaju da se bore… dan je tek počeo, a najbolje slijedi. Ručak je gotov, šampita se hladi, a njima je ostalo još malo vremena da usisaju, obrišu prašinu i urede se za Valentinovo. On samo što nije došao.
Najzad, pojavljuje se i mužjak na vratima, s buketom u ruci i parfemom iz supermarketa. Ona ga sva ozarena dočekuje, grli ga i ljubi, objeručke prihvatajući poklon i nadovezujući se da nije trebalo, a Boga moli da je čitava mahala vidi. A zna da će joj taj poklon izaći na nos prvi put kada se posvađaju, ili kada joj bude trebalo nešto:“Pa jesam ti kupio za Valentinovo??“ Malo pronicljiviji muškarci će zato odmah kupiti tavu, šerpu ili zdjelu, jer znaju da žene to vole i šta su ženske stvari. Neka se nađe.
Sjeda se za stol da se ruča, a majka blistajući od sreće ćutka djecu, da ne naljute štogod oca, i postavlja praznični servis. Razmišlja o tome kako treba što prije završiti s ručkom i oprati suđe dok se On odmori, te izvršiti sve ostale bračne obaveze, a onda, ako se smiluje, uhvatiti ga pod ruku i izaći u grad, koji krug da se prohoda.
Pošto nije imala vremena da se uredi, kosu će pokupiti u „konjiski rep“, a miris prženica će kao trofej nositi na sebi. Jer, ipak je ovo njen dan. Dan kada se osjeća posebnom, voljenom i primijećenom. Dan kada je pamučne pumparice zamijenila čipkanim rubljem iz Izbor trgovine, i dan kada se na neki svoj način, iz samo sebi poznatih razloga osjeća ženom.
E pa ja neću to vaše Valentinovo. Hoću istinsku ljubav svaki dan. Hoću svaki dan da sam voljena, mažena i pažena. Hoću svaki dan da se uredim i imam najljepše rublje, hoću svaki dan da imam cvijeće.
I nije sporno, skuhat ću ja i opeglati, i djecu roditi kada dođe vrijeme, ali hoću da me se tretira kao ženu, ženu koja je voljena svih 365, ove godine 366 dana.
Valentinovo ima smisla, samo, i samo ako je svaki dan.