Sejo Sekson: Nele je bendu donosio drugačiji duh, ljudi uvijek pate za onim ko je otišao

Davor Sučić, poznatiji kao Sejo Sekson, gitarist i osnivač bh. rock benda Zabranjeno Pušenje, uoči predstojeće turneje benda po zemljama regije za Klix.ba govori o Sarajevu, Neletu Karajliću, inspiraciji, publici i novim projektima, poput filma “Pišonja i Žuga” na kojem će članovi benda raditi.

Nezaobilazna tema razgovora sa Sejom je i odnos sa bivšim članovima Zabranjenog Pušenja. Sejo nikada nije ulazio u medijske sukobe sa Neletom, a za Klix.ba kaže kako je raspad svakog benda, na neki način, traumatičan događaj kako za sam bend tako i za njegove fanove.

Kojem gospodu se obraćate u pjesmi “Sve u tvoje ime”? Spot je prilično mračan, mnogi bi rekli, inspirisan sotonističkim simbolima. Kome i čemu je zapravo posvećena pjesma?

Ovim se spotom ne obraćamo gospodu, ovim se spotom obraćamo ljudima koji tu poruku, bez obzira na to koje religije bili, tumače dvojako. Neki ljudi u tome nalaze poruku ljubavi, poruku praštanja, poruku bratstva, solidarnosti, dok drugi ljudi u tome nalaze motiv za ekstremizam, ksenofobiju, agresivnost i radikalizam. Ono što je zanimljivo u svakoj religiji je to što ona daje poticaj ljudima i za jedno i za drugo, što zapravo govori da su sve one po svom djelovanju potpuno iste jer mi smo ti koji ih razumijevamo, tumačimo, osjećamo i to je uvijek do nas, nikada do Gospoda.

Direktna inspiracija u ovom spotu je bila mađarska novinarka koja je jednog Sirijca udarala nogama i pokazala upravo tu drugu stranu razumijevanja Božije poruke. Ona je zapravo napravila uvod u ovaj spot s jednom činjenicom koja je notorna, a to je da mali fašista i despot čuči u svakome od nas i da to nije ekskluziva samo nekih Nijemaca nacista, ustaša, Japanaca, nego to svaki čovjek može postati u određenim trenucima kada pogrešno shvati Gospodinovu poruku.

Koliko se Zabranjeno pušenje danas kao bend svojom filozofijom i konceptom razlikuje od vaših samih početaka, a šta je zapravo ostalo isto? Kako Vi doživljavate ovaj bend?

Danas je bend utoliko drugačiji jer možda nema toliko tog aspekta humora, niti te neke teatralnosti u nastupu, ali mislim da su poruka i priča prije svega ostali isti. Taj neki brend koji smo mi zamislili je ustvari i danas ono nešto što nas okuplja i što nas na neki način definiše. Mislim da smo na istom tragu i putu. Mi smo bend koji se izborio za svoju slobodu, koji ne zavisi ni od koga, bend kojem nijedan izdavač ili medij ne može diktirati ono o čemu će govoriti i na to sam posebno ponosan jer je danas najteže biti slobodan i nezavisan, a mislim da smo mi to uspjeli.

Kako danas gledate na period s Neletom Karajlićem? Mnogi ljudi, bez obzira na to voljeli ga i podržavali, ili ne, kažu kako je njegovim odlaskom nestalo i Zabranjeno pušenje. Kakav je Vaš stav o tome?

On je donosio jedan drugačiji duh ovog benda, on je bio glumac, jedan sjajan showman, čovjek koji je davao jednu drugačiju notu i naravno da se odlaskom svakog čovjeka priča benda malo promijeni. Sjetimo se i drugih bendova koji su imali ta iskustva, kao što je Bijelo dugme, Genesis – to je uvijek traumatično i za fanove jedno osjetljivo razdoblje gdje se treba ustanoviti da li će prihvatiti novi bend. Ipak, mislim da je potpuno nepraktično da bend bude isti kroz toliko godina i za malo koji bend na svijetu danas možemo reći da je isti. Ljudi uvijek pate za onim ko je otišao, zvao se on Brian Jones ili Željo Bebek, uvijek postoji neka nostalgija za tim ljudima, ali isto tako “show must go on”, kako je rekao Freddie Mercury, priča se mora nastaviti, bend i dalje ima svoje pjesme, ideje, koncept i jednostavno si ne može dozvoliti da stane bez obzira na to što je neko otišao. Isuviše ljudi očekuje nove stvari i albume da bi se taj trenutak pretjerano dramatizirao.

Ko je danas vaša publika? Da li su to “stari” fanovi ili imate pristalice među mlađom populacijom?

Ovako je mene Elvis (J. Kurtovich, op. a.) volio zezati i govorio je: ‘Sejo Sexon i Zabranjeno pušenje, zabava za celu obitelj’, imitirajući voditelje Nedeljom popodne iz beogradskog studija. Mi smo upravo zbog tih nekih političkih turbulencija bili dosta dugo ekskomunicirani iz medija, nalazili smo se na nekom ledu. Ja sam se poslije rata iznenadio time koliko je mladih ljudi počelo dolaziti na naše koncerte i onda sam shvatio kako je jedini način na koji su mogli čuti našu muziku da su ih roditelji i stariji maltretirali kao što je mene stari maltretirao Frankom Sinatrom. Starci znaju da ti slušaš drugačiju muziku i da je drugačije vrijeme, ali ono što je bitno je da uvijek imaju ono nešto što iz svog vremena i žele da ti prenesu. Mi imamo sreću da nam danas na koncerte dolaze po tri generacije ljudi.

Kako održati kreativnu svježinu u procesu stvaranja i ne potrošiti se vremenom? Kako zadržati potrebu da se i dalje nešto poruči, kaže, pita, propituje u svijetu koji generalno nije zainteresiran za traženje smisla i dubine, već je opterećen jeftinim banalnostima?

Mislim da je ovdje formula prilično jednostavna, kao i kod svakog drugog posla. Mora se voljeti to što se radi i imati neka dobra ekipa s kojom možeš živjeti, putovati, sarađivati… Pri tome je puno važnije odabrati prave ljude nego prave muzičare, jer od čovjeka lako možeš napraviti muzičara, a od muzičara ćeš teško napraviti čovjeka. Znam da nikad nije vrijeme za ovakav način razmišljanja, svjesni smo toga da R'n'R nije muzika koja puni stadione i reality show programe, ali je za mene kao neka ranokršćanska zajednica… vrijeme koje provodiš s prekrasnim i dobrim ljudima je najveći benefit ovog posla, upravo ljudi koje srećeš na tim putovanjima i koji postaju de facto tvoja rodbina. Kad si rocker, imaš puno rodbine.

Postoji li neka pjesma Zabranjenog pušenja koja vam je posebno draga i za koju vas vežu posebne emocije?

To je pjesma “Raja iz Sarajeva”, moj ratni dnevnik koji je stao u nekih pet strofa. To je zapravo i jedina pjesma moju sam u tom periodu od neke tri-četiri godine napisao i u njoj su bukvalno sve emocije, sva moja preživljavanja života i svijeta. Ona je kao skank – iako je mala biljka, u njoj je puno alkaloida i doživljaja.

Kakvo Vam je Sarajevo danas? Koliko se Sarajevo zapravo promijenilo od prije rata do danas, šta je dobilo, a šta izgubilo?

Sarajevo je u svakom slučaju promijenilo procentualnu zastupljenost nacija, političku garnituru i pomalo i arhitekturu, ali mislim da se generalno u nekom konceptu nije promijenilo uopće. To je grad koji se nalazi na jednoj razdjelnici svjetova i uvijek će biti jedan miks svjetskih i ljudskih duhovnosti jer tim prostorom prolazi ta neka duhovna granica između dva svijeta, istoka i zapada. Zahvaljujući svom položaju, Sarajevo će uvijek biti jedno čudo.

Planirate li uskoro neke nove nastupe i projekte Zabranjenog pušenja?

Mi smo koncertni bend i nastupi nas najviše raduju. Pripremamo jednu turneju od proljeća do septembra, kada ćemo obići BiH, Hrvatsku, Srbiju, Crnu Goru i Sloveniju, promovisat ćemo i dalje novi CD “Radovi na cesti”, a i novi spot je u toj funkciji. Vjerovatno ćemo na ljeto raditi i spot za pjesmu “Klasa optimist”, a tu je i posao vezan za film ‘Pišonja i Žuga’ koji bi se trebao početi snimati u petom, šestom mjesecu, a za koji ćemo raditi i muziku i soundtrack. Imamo dosta planova i nadanja, sad je samo pitanje koliko će to u našim skromnim okolnostima biti izvedivo, ali mi ćemo se upustiti i u tu avanturu koja se zove film i nadam se da nećemo razočarati ljude koji su voljeli ovu pjesmu.