Jedan od najvećih savremenih pisaca i intelektualaca, slavni Umberto Eco, preminuo je u petak navečer u 85. godini života.
„Danas su bolji komunikacijski kanali, pa imamo veće i brže širenje laži. Prije su falsifikatori morali pronaći određenu vrstu urednika. Danas, ipak, svaki antimuslimanski lažljivac ili svaki antisemitski imbecil može objaviti svoje zavjere na Internetu“, u jednom od svojih posljednjih intervjua rekao je Umberto Eco.
Povod razgovoru bio je Ecov posljednji roman „Numero Zero“ u kojem se bavi istinama i lažima masovnih medija. U intervjuu za francuski Le Monde u junu prošle godine Eco objašnjava zašto je nužno da se rehabilitira kritičko razmišljanje u novinarstvu i proširi njegov spektar.
„U novinama bi trebali imati jednu do dvije stranice za kritikovanje internetskih stranica, gdje bi se prokazivali lažljivi portali i oni kojima čitatelji mogu vjerovati“, predlagao je Eco, pasionirani čitatelj dnevnih novina, koji redovno piše i za italijanske novine L'Espresso i La Repubblica. U intervjuu za francuski je objasnio zašto je opsjednut teorijama zavjere i zbog čega je nužan povratak radikalne i militantne kritike u novinarstvo.
Čitate li i dalje intenzivno novine?
Svako jutro pročitam najmanje dva lista i pregledam puno veću količinu novina na dnevnoj razini. Ne mogu popiti kafu i početi dan bez udubljivanja u novine. I dalje se rukovodim Hegelovom idejom da je čitanje novina “dnevna molitva modernog čovjeka”. Uz to sam i suradnik u novinama – pišem za dnevnik i sedmično izdanje. Ali, rijetko kada idem dalje od naslovnica, zato što se mediji očajnički trude da svako jutro ponove informacije koje su otkrivene dan prije.
Je li ponavljanje tih informacija, bez dodavanja dubine, prijetnja za opstanak dnevnih novina?
Printani mediji i dalje čine sve u svojatanju vijesti koje se prethodno emitiraju na televizijskim i radijskim postajama, bez dodavanja neke značajne vrijednosti. To je velika kriza koja postoji gotovo od rođenja televizije.
Trebaju li novine učiniti više da održe kritičko promišljanje na životu?
Svjedoci smo izumiranja militantne kritike. Da, moramo rehabilitirati kritičko razmišljanje u novinarstvu, i proširiti njegov spektar, među ostalim i na Internet. U novinama bi trebali imati jednu do dvije stranice za kritikovanje internetskih stranica, gdje bi se prikazivali lažljivi portali i oni kojima čitatelji mogu vjerovati. Ne bismo se trebali odreći uloge oblikovanja javnog ukusa. Novine istovremeno mogu biti kritički filter i ostati demokratične.
Je li opasno i koncentrisano vlasništvo medija u rukama nekoliko velikih grupacija?
To je istinski problem. U Italiji sve novine ovise o više industrijskih preduzeća i moćnih banaka. U Francuskoj je slična situacija. Zbog toga moramo postaviti snažno rukovodstvo na čelo novina i oduprijeti se određenim pritiscima.
Vlasnik novina iz vašeg romana kaže “da se mora govoriti jezikom čitatelja, a ne intelektualca”. Ne bismo li, međutim, i sami trebali biti kritični prema vlastitim čitateljima?
Ili ćeš pokušati izgraditi svog čitatelja, ili ćeš slijediti njegov pretpostavljeni ukus, rukovodeći se istraživanjima javnog mnijenja. Eugene Sue je dao svojim čitateljima ono što su željeli; Balzac je oblikovao njihov ukus nudeći im priče sa situacijama i stilovima koje nisu zamišljali. Neke knjige kažu: “Ja sam poput tebe”, a druge “Ja sam drugačiji”. Trebamo izbjeći homogenizaciju stila kojem svjedočimo, a koji se čak i zahtijeva od strane nove medijske industrije.
Što je s klišejima?
Dobro sam se zabavljao stvarajući u knjizi popis klišeja koji dominiraju u medijima. Čak i novinari u “dobrim” novinama priznaju da ti klišeji dominiraju i kod njih. To je oblik lijenosti. Za književnost kažu da joj je svrha održavati jezik u uporabi. Novine bi trebale imati isti cilj. Klišeji paraliziraju jezik.
Fascinirani ste teorijama zavjere koje stalno cirkuliraju na društvenim mrežama. Zbog čega?
Član sam društva koje se nastoji boriti protiv okultizma i teorija zavjere. Prema tome, laž me fascinira. Zbog toga skupljam knjige s lažima. Nemam Galilea u svojoj zbirci, nego Ptolemeja, zato jer je bio u krivu! Volim i alhemičare te mađioničare. Semiotika – naša sposobnost stvaranja znakova i simbola – se ne sastoji toliko od načina na koji govorimo istinu koliko od sposobnosti da lažemo. Pismo propovjednika Johna, koje se proširilo u 12. stoljeću, opisivalo je nevjerojatno kraljevstvo negdje u središtu muslimanskog svijeta kojim vlada kršćanski kralj. Marco Polo ga je tražio tokom putovanja u Kinu. Velike laži stvaraju historiju. Protokoli sionskih mudraca – antisemitska prijevara koja je imala cilj razotkriti židovski plan za svjetskom dominacijom – nažalost je jedan od poznatijih primjera. U svakom slučaju, laži su imale veliki utjecaj na historiju.
Što je jedinstveno za današnje teorije zavjere?
Danas su bolji komunikacijski kanali, pa imamo veće i brže širenje laži. Prije su falsifikatori morali pronaći određenu vrstu urednika. Danas, ipak, svaki antimuslimanski lažljivac ili svaki antisemitski imbecil može objaviti svoje zavjere na Internetu. Filozof Karl Popper je napisao da je zavjerenički sindrom konstanta u civilizacijama: prema Homeru, Trojanski rat je počeo zavjerom bogova. Teorije zavjere nas lišavaju odgovornosti. Sociolog Georg Simmel je rekao da snaga velikih tajni dolazi iz njihove praznine. Najbolje zavjere su one koje nitko ne može pobiti.
Imaju li novinari ulogu u zaustavljanja zavjera?
Novinari moraju doprinijeti sprječavanju vladavine laži i manipulacija. To bi morala biti jedna od njihovih borbi, uz očuvanje kritičkog duha na životu, i izbjegavanje standardizacije misli.