Analizirajući devastirajuće djelovanje pojedinih „autoriteta“ i čelnika u strateški bitnim institucijama Bosne i Hercegovine koji su čuvari historijskog, pravnog, kulturnog, civilizacijskog naslijeđa i identiteta bh. društva vrlo lako se dolazi do zaključka da pogubni potezi po bosanskohercegovačke kulturne institucije nisu više samo posljedica neznanja i nesnalaženja političkih podobnika koje postavljaju stranke, nego da se radi o svjesnom, planskom destruktivnom djelovanju prema stubovima društva Bosne i Hercegovine u svim segmentima. Posebno prema akademskoj zajednici!, piše novinska agencija Patria.
Kako drugačije objasniti višegodišnji sramotan odnos prema npr. Zemaljskom muzeju, dugotrajno gušenje rada Bosanske akademije nauka i umjetnosti koja se nikako ne može nazvati čuvarem i generatorom intelektualnog potencijala države, te aktuelno devastiranje najznačajnijeg univerziteta u BiH, ovog u Sarajevu?
Univerzitet u Sarajevu osim što godinama trpi zbog odliva najvrjednijih kadrova devastiran je i djelovanjem „divljih koji istjeruju pitome“ što za posljedicu ima, kako kaže profesor Esad Duraković „…fatalnu kadrovsku i naučnoistraživačku zapuštenost…“ na fakultetima UNSA.
Prisjetimo li se višedecenijske diskriminirajuće državne kulturne politike Beograda prema Bosni i Hercegovini, kada se nije dozvoljavao bilo kakav proces autonomnog kulturnog osvješćenja i razvoja, lako je odgovoriti na pitanje – kome i danas odgovara devastacija kulturnih institucija u BiH, stvaranje intelektualno ograničenih generacija, ukratko… uništenje kulturne elite Bosne i Hercegovine i obezglavljivanje bh. društva, posebno Bošnjaka. Nekadašnje političko-udbaške metode beogradskih obavještajnih centara danas su jedino postale suptilnije, prikrivenije i opasnije, ali su ovi ciljevi ostali isti.
Agencija Patria raspolaže saznanjima da je još 2003. godine, djelujući u uslovima još više-manje zategnutih odnosa entitetskih vojski i prijetnji „preko drine“, Obavještajno-sigurnosna uprava Vojske Federacije otkrila postojanje obavještajne operacije Resora državne bezbednosti Srbije (sada BIA) koja je po principu „trojanskog konja“ imala za cilj ubacivanje vrbovanih i posebno pripremljenih kadrova u Bosnu i Hercegovinu kojima bi se zatim, uz podršku prosrbijanski orijentiranih intelektualaca, društvenih radnika, ali i svakako već instaliranih kadrova RDB-a u BiH, omogućilo aktivno uključivanje i djelovanje unutar bh. institucija.
Ovi specijalni kadrovi dolazili su u BiH sa bogatim CV-ima, sa diplomama završenih fakulteta po Srbiji, titulama magistara i doktora nauka te drugim referencama zbog kojih su na prvi pogled bili poželjni i prihvatljivi u desetkovanoj posljeratnoj bh. akademskoj zajednici.
Bitan podatak u čitavoj priči je da su svi ubačeni kadrovi – Bošnjaci iz bivše SRJ odnosno Srbije i Crne Gore.
Vojna obavještajno-sigurnosna služba podatke ustupa tadašnjoj Federalnoj obavještajno-sigurnosnoj službi (FOSS). No, sudeći po tome kako na sceni danas imamo ozbiljno urušavanje UNSA, očigledno je da oni nisu ozbiljno shvaćeni.
Ugledni profesori na fakultetima UNSA, prepoznaju dušmansko i nimalo akademsko djelovanje raznih magistara, doktora nauka sa neprovjerljivom prethodnom „naučnom“ karijerom iz centara koji nemaju nikakve pozitivne i kvalitetne veze sa BiH.
Nedavno problematiziranje teškog stanja na UNSA, izazvanog dobrim dijelom i agresivnim i nezakonitim „ustoličenjem“ članova Upravnog odbora (UO) UNSA koje postavlja Vlada Kantona Sarajevo, zatim imenovanjem dr. Mevludina Mekića pod pritiskom prof. Rifata Škrijelja i nadasve Mekićevo bahato, nelogično ponašanje na štetu digniteta, autoriteta i interesa UNSA aktueliziralo je i ovu priču o „trojanskom konju“.
U intervjuu koji je dao za NAP akademik Esad Duraković rezignirano objašnjava razloge napuštanja UO UNSA tvrdeći da je Mekićevim izborom za šefa ovog utjecajnog tijela došlo do „provincijalizacije univerziteta koji treba biti snažan kohezivni faktor društva (…) jer je čovjek sa jednog provincijskog univerziteta. I to je pokazatelj kako odgovorni ljudi nisu svjesni značaja UNSA.“
No, osim toga ima i drugih pokazatelja da dr. Mevludin Mekić, internista reumatolog trenutno zaposlen na Klinici za bolesti srca UKCS-a nije adekvatna osoba za liderstvo u UO UNSA. Osim formalno-pravnog nasilja kod procedure izbora aktuelnog UO UNSA i Mekića na njegovo čelo 2013. godine, vrlo je upitno da li se radi o dovoljno relevantnom stručnjaku koji zaslužuje takvo mjesto sa aspekta kompetencija i naučnog autoriteta. Njegov naučni opus je više nego skroman. Empirijski istraživački rad u domenu naučnih studija ispitivanja novih lijekova čak je i etički sporan i time poseban problem u njegovoj biografiji, o čemu će NAP uskoro objaviti i dokumentaciju.
Nadalje, nije li nelogično da UO UNSA upravlja čovjek koji niti jedno predavanje nije odslušao, niti jedan ispit položio na Medicinskom fakultetu u Sarajevu, odnosno na UNSA?
Podsjetimo, sve diplome Mevludina Mekića su sa kosovskih i srbijanskih fakulteta. A to je već posebna priča, koja nameće pitanje – nisu li vlasti Kantona Sarajevo za lidera UO UNSA mogli naći osobu koja ima malo više pozitivne veze sa Bosnom i Hercegovinom.