AMERIČKI politolog Phil Butler u za ruski New Eastern Outlook iznio je zanimljivu teoriju o raspadu Jugoslavije. On, naime, tvrdi da je Jugoslavija bila velika i moćna sila u očima zapadnih zemalja te im je, kao takva, predstavljala prijetnju.
“Možete li zamisliti Europu danas s Jugoslavijom kao jednim od ključnih igrača? Ja mogu. Jugoslavija je zapravo bila jedan od najboljih kulturnih i ljudskih eksperimenata u povijesti. Osnovana na području sukoba nekadašnjeg Austrougarskog i Osmanskog carstva, Jugoslavija je stopila obje kulture i asimilirala ljude na način koji nije viđen još od Aleksandra Velikog”, piše Butler.
On tvrdi da se država napala pod pritiskom NATO-a i zapadnih sila kojima nije bilo u interesu u blizini imati tako veliku i neovisnu državu.
U Jugoslaviji je, kaže ovaj politolog, između 60-ih i 80-ih vladalo blagostanje i rast koji je rezultirao dobrim zdravstvenim sustavom, besplatnim obrazovanjem, poslom te sveukupno pristojnim životnim standardom. Butler tvrdi da su upravo ekonomski prosperitet i ideološka neovisnost bili glavni razlog zbog kojih su zapadne sile stati na kraj Jugoslaviji.
“Zemlji nije bilo bilo dopušteno natjecati se s Njemačkom, Francuskom i posebno Velikom Britanijom jer londonski i luksemburški bankari iz socijalističkog režima nisu mogli iscijediti milijarde. Jugoslavija je morala umrijeti, a Reagan, Bush i Clinton pomogli su da se to dogodi”, smatra Butler pozivajući se na jednog drugog politologa, Phila Parentija.
Butler smatra da je sličan princip korišten u Libiji i Iraku
Spomenuti Parenti, pak, smatrao je da je glavni cilj Washingtona bio da se Jugoslaviju transformira u zemlju trećeg svijeta. Jugoslavija je, smatra, trebala biti uništena kako bi se ekonomije zemalja nastalih na tom prostoru lakše otvorile zapadnjačkom kapitalizmu dok bi se, s druge strane, usporedno uništavao industrijski sektor bivše države koji više ne bi predstavljao konkurenciju Zapadu.
Sličan primjer Butler vidi u NATO-ovim kampanjama u Iraku i Libiji.
“Je li NATO-ov plan uspio?”, pita se analitičar.
“Naravno da jest”, sam nudi odgovor uspoređujući današnji položaj zemalja nastalih nakon raspada Jugoslavije u svjetskoj ekonomiji s onim kojeg je neposredno pred raspad zauzimala bivša država.