Osnovni koncept demokratije zasniva se na pretpostavci da građani, barem većina njih, ima sposobnost prepoznavanja najboljih političkih kandidata ili najboljih ideja kada ih vide. Međutim, opsežno istraživanje pod vodstvom psihologa Davida Dunninga sa Sveučilišta Cornell otkrilo je kako postoji specifičan aspekt ljudske psihe koji automatski ruši gorespomenutu tezu i implicira da demokratski izbori gotovo uvijek produciraju osrednje vodstvo i ideje.
Dunning i suradnici dokazali su da su nekompetentni ljudi inherentno nesposobni adekvatno prosuditi kompetenciju drugih ljudi, kao i kvalitetu njihovih ideja. Naprosto ne posjeduju mentalne kapacitete potrebne za smislene prosudbe.
Ljudi su u zabludi, jer svoje sposobnosti uvijek ocjenjuju kao iznadprosječne
Rezultat toga je hipoteza da nijedna količina racionalnih činjenica o političkim kandidatima ne može nadići inherentnu nesposobnost većine birača da ih precizno procjene. “Ljudi će vrlo teško prihvatiti vrlo pametne ideje, jer većina nikad nije dovoljno sofisticirana da prepozna iznadprosječnu vrijednost neke ideje”, kazao je Dunning za Life's Little Mysteries.
Dunning i njegov kolega Justin Kruger nebrojeno su puta demonstrirali kako se ljudi samozavaravaju kada je riječ o njihovim intelektualnim sposobnostima. Bilo da su testirali sposobnost ljudi da procjene najsmješnije šale, gramatički najispravnije rečenice ili vlastitu izvedbu i partiji šaha – Dunning i Kruger su uvijek ustanovili kako ljudi svoje sposobnosti karakteriziraju kao “iznadprosječne”, čak i oni ljudi čije su izvedbe bile daleko ispod prosjeka.
Slažemo se tko je najgori, ali ne znamo tko je najbolji
Dvojac je ustanovio i kako nesposobnost objektivnog sagledavanja vlastitih grešaka automatski vodi ka pogrešnom ocjenjivanju tuđih postupaka, ideja i znanja. na temelju serije testova, zaključili su kako su oni koji su najviše griješili ujedno davali i najpogrešnije ocjene tuđih testova. Zanimljivo, testirani ljudi su gotovo uvijek uspostavili točan konsenzus o najgorim sudionicima, ali bi gotovo uvijek pogriješili kada su trebali prepoznati najbolje.
Razlog za ovu diskrepanciju je jednostavan: “Ako imate rupe u vlastitom znanju na nekom području, niste u poziciji percipirati vlastite rupe ili rupe drugih”, kaže Dunning. Najlošiji među nama služe kao “kanarinci u rudniku”, sugerirajući probleme u konceptu demokracije; istinski ignoranti su najgori u procjeni kandidata i ideja, ali svi mi patimo od određene razine “političke sljepoće” koja proizlazi iz našeg vlastitog nedostatka ekspertize, kaže Dunning.
Demokracije nikad ne biraju najbolje vođe
Mato Nagel, sociolog iz njemačke, nedavno je implementirao Dunningovu teoriju kroz kompjutersku simulaciju demokratskih izbora. U svom matematičkom modelu izbora pošao je od teze da su vještine vodstva svih birača distribuirane u obliku Gaussove krivulje – neki su bili vrlo dobri vođe, neki loši, ali je većina bila osrednja.
Isto tako, primijenio je tezu da je svaki glasač nesposoban priznati da neki drugi kandidat posjeduje bolje odlike vođe. Kada je izvršio simulaciju, rezultat je bio takav da su na izborima uvijek pobjeđivali oni kandidati čije su sposobnosti vođe bile malo iznad prosjeka.
Nagel je na temelju toga zaključio kako demokracije rijetko kad ili nikad ne biraju najbolje vođe. Prednost demokracije u odnosu na diktaturu ili drugo oblike vladavine jest naprosto ta da “efektivno priječi ispodprosječne kandidate da postanu vođe.”