U intervjuu za BUKU profesor Begić govori o višedecenijskoj pljački naroda i države, kršenju ustava i zakona, otimanju radničkih prava, te prijateljstvu nacionalnih političara.
Gospodine Begić, prošle godine i u RS i u FBiH su ekspresno doneseni zakoni o radu koji su izazvali mnogo polemike. Jedan od njih, onaj u Federaciji je već oboren od strane Ustavnog suda, dok je u RS zatražena ocijena ustavnosti. Mogu li onda ovakvi zakoni biti kredibilni i legitimni?
Njima fali kvalitet legitimiteta. Jer na prvom mjestu, ti zakoni su doneseni po hitnom postupku. Kada je riječ o FBiH, zakoni se mogu donositi po hitnom postupku samo ukoliko je to neophodno da bi se otklonila neka opasnost, odnosno kada nemate vremena da prolazite neki redovni parlamenatrni postupak. Međutim, dešava se da je izuzetak postao pravilo i niz zakona se donosi po hitnom postupku, što je direkto kršenje poslovnika domova parlamenta FBiH i ne treba podsjećati da su odredbe poslovnika svojevrsna nadogradnja samog ustava FBiH što predstavlja ujedno kršenje Ustava FBiH.
Ko uopšte vrši to kršenje najvišeg pravnog akta?
Pa oni koji su prvi pozvani i čija je obaveza da prvi poštivaju najviši akt u skladu sa kojim su izabrani. Imamo šizofrenu situaciju da oni koji bi trebali da štite ustav FBiH, samim tim i BiH, na najgrublji način u fazi zakonodavne aktivnosti se pojavljuju kao akteri koji krše najviši pravni akt koji važi na teritoriji FBiH. Našim političkim elitama je bilo važno i bitno da Zakon o radu donesu na način koji je suprortan ustavnim odredbama i time dodatno ograniče i minimiziraju položaj radnika u ovoj zemlji. Iz ovoga ništa ne može dobro proizaći i to dovoljno govori o trenutnim aktivnostima koje provodi vlast u BiH.
Kada govorimo o zakonima o radu, i u RS je on donesen po hitnom postupku. Da li to znači da se ovo što ste govorili možće prenijeti i na ovaj dio BiH?
Apsolutno, pa vidite u Republici Srpskoj imamo političke elite na vlasti koje se zaklinju u RS, a pri tome svakodnevno narušavaju Ustav RS. Vi ako poštivate državu vi morate poštovati njen ustav, tako i ako poštivate entitete i njihovu poziciju, onda morate na prvom mjestu poštovati ustavne akte tih jedinica. Na kraju krajeva, to nije stvar dobre volje već stvar pravne obaveze i nemojmo zaboraviti da u ovoj zemlji kršenje najvišeg ustavnog akta koje se provodilo zaobilaženjem zakonodavne procedure pri donošenju zakona o radu predstavlja krivično djelo. Pitanje je samo vremena kada će nadležna tužilaštva podnijeti određene postupke protiv onih koji su odgovorni za takvo kršenje poslovničkih procedura, a time i ustava FBiH i RS i BiH.
A zašto niko ne odgovara, je li ustav neobavezujuć za političke elite?
Radi se o tome da oni imaju apsolutnu kontrolu nad onim što je entitetsko pravosuđe. Simptomatično je da se nigdje ne može pronaći da je neko od tih političkih elita usmjerio svoju oštricu prema entitetskim sudovima i tužilaštvima, jer su oni pod kontrolom svakoga ko obnaša vlast. Tako smo mi podmetnuli jedan sistem koji bi trebao da garantuje nezavisnost pravosuđa, međutim nosioci pravosudnih funkcija dobrovoljno se nude svakome ko je na vlasti i ne rade ništa da bi zaveli ono što se u savremenom svijetu zove princip vladavine prava i pravne države. Vidjećete da je oštrica udara političkih elita, i u FBiH i u RS, usmjerena prema Sudu i Tužilaštvu BiH zbog toga što ih svako po malo, ali niko u cijelosti ne kontroliše. Pa onaj nekontrolisani dio može ponekad proizvesti probleme onome ko jednostavno nema kontrolu nad njima.
Da se vratimo na zakon o radu. Interesuje me koliko su obuhvaćena prava samih radnika u ovim zakonima, jer u sindikatima širom BiH tvrde da je radnik postao rob ovog društva. Koliko ima istine u tome?
Pokušaću da kratko odgovorim na ovo, iako je problematika obimna. Zakon o radu je okvir koji treba dalje da se popunjava kroz kolektivne ugovore. Cilj je bio da se van snage stave kolektivni ugovori i onda dobijate jedan vakum gdje ne postoji nikakva pravna regulativa koja bi regulisala ključna pitanja iz radno-pravnog odnosa u različitim oblastima. U takvoj jednoj situaciji, ako ne dođe do sklapanja kolektivnog ugovora odlučivanje pada na poslodavca, koji svojim odlukama treba da popuni jednu pravnu prazninu koja je nastala. Problem je u takvom stanju stvari da radnik više ne bi imao pravo na zaštitu i ne bi mogao ni da tuži poslodavca, jer nema pravno pravilo koje je na snazi na koje bi se on pozvao u funkciji zaštite.
Pa, kako to riješiti, odnosno odakle početi?
U ovoj državi je cijeli svijet identificirao šta je to problem koji treba rješavati, a na prvom mjestu je politička korpcija na najvišim vrhovima vlasti. Niko od relevantnih pa i međunarodnih subjekata nije konstatovao da radnici u BiH imaju prevelika prava i da su ona smetnja za napredak BiH prema evropskim integracijama. Umjesto da je aktuelna vlast krenula na suzbijanje onoga što doista predstavlja problem, a to je sistemska politička korupcija u najvišim vrhovima, zatim zaplijena nezakonito stečene imovine, procesuiranje ljudi koji su zloupotrijebili svoje funkcije, koji su se nezakonito obogatili, koji su učestvovali u pljačkaškoj privatizaciji, koji su aktima izvršne vlasti kršili zakone, a zakonima ustave, mi se bavimo onim što uopšte ne bi trebalo da predstavlja problem vlasti. Jednostavno, radnici nemaju nikakva prava i oni bi trebali dobiti ona prva koja su imali, ali ne. Oni žele još više ograničiti prava radnika stvoriti pravne praznine i tako ulogu radika unutar društva svesti na minimum.
Zašto se onda ne riješavaju glavni problemi koje ste upravo pomenuli?
Pa ja mislim da je to svima nama jasno. Ukoliko bismo mi krenuli da riješavamo u ovoj zemlji ono što su stavrni problemi prvo bi oni koji danas obnašaju vlast i donose odluke i zakone koje su suprotne ustavima došli na udar takve jedne oštrice, zajedno sa svojom imovinom. Zbog toga se, malo i lucidno, sa njihove strane fokus pomjera na ono što je zakon o radu. Umjesto da osiguraju uvođenje radnika u prava oni se bave donošenjem novog zakona čime dodatno ograničavaju prava radnika nastavljajući da ignorišu da ljudi već imaju stečena prava po osnovu starog zakona i da nisu uspjeli da im omoguće stečena prva. Ukoliko bismo krenuli u rješavanje sistemske korupcije i pljačkaške privatizacije, kršenja ustava i slično, onda bi na udar došle naše vođe sve sa svojom klijentelom koju su instalirali unutar institucija i koji svi zajedno upravljaju našim životima.
Ipak, kad god neko pokuša ovo da kaže, sve vlade u BiH daju odgovore kako prate razvijene evropske zemlje.
Ma to nije istina. Prvo u razvijenim evropskim zemljama ne može se radniku neisplatiti pet godina platu, a da država to mirno gleda. Ukoliko naši vlastodržci žele da prate razvijene evropske zemlje onda oni moraju da pohapse sve poslodavce koji radnicima u posljednjeih 20 godina nisu isplaćivali plaće. Moraju da zaplijene njihovu privatnu imovinu, osiguraju namirenje tih ljudi koji su besplatno radili dok su se oni bogatili. Tek tad možemo govoriti o praćenju prakse savremenih evropskih zemalja. To je čista zamjena teza. U vrhu vlasti mi imamo ljude koji bi se, kada bi se prioriteti poredali na ovaj način i kada bi mi konsekventno i dosljedno slijedili praksu evropskih zemalja, prvi našli na udaru pravne države. Čujte im priče, slijedimo ovu praksu kada je u pitanju zakon o radu, a ne kad treba zatvoriti one koje žive na tuđem radu i neizvršavaju svoje obaveze i prema radnicima i prema državi. Pored toga BiH posjeduje mnoge konvencije iz oblasti rada, ali je veoma mali broj slučajeva pretočila u zakone i to je sve ostalo mrtvo slovo na papiru. Dakle, ako ćemo govoriti toj evropskoj praksi, prvo bi morala masa njih da ode u zatvor zbog kršenje radničkih prava.
A zašto se ta odgovorna lica nikad ne procesuiraju i zašto se država stalno stavlja na stranu kriminalaca koji su se enormno obogatili na uštrb radnika?
Zato što su oni država, zato što građani za njih glasaju posljednjih 20 godina, zato što je u ovoj državi bitniji 9. januar i 1. mart od ovih stvari. Vjerujte mi naši političari su jako dobri prijatelji, čak i kućni. Oni su ortaci u čitavoj ovoj priči. Oni nemaju problem sa međusobnim razumjevanjem i uvažavanjemi njihovi ciljevi su jasni. Problem je u građanima koji im daju legitimitet na izborima i na taj način im daju mehanizme da u svojim rukama drže izvršneu i zakonodavnu vlast sa kojima i dalje mogu da štite svoje pozicije i nastave da rade ono što rade posljednjih 20 godina, dok se mi zabavljamo kako će se zvati jezik kojim govorimo, raznoraznim datumima, proslavama, slavama, krsnim slavama i tako dalje. Njima je tad dobro. I zato sam ja jako skeptičan po pitanju našeg puta u EU. Svaki korak ka EU znači korak prema zatvoru za ljude koji su sad država. Približavanjem nas EU oni sebe približavaju zatvoru. Zar vi mislite da će oni to dopustiti. Ljudi moraju shvatiti otkud stalna priča o referendumima, o otcijepljenju, o unitarizaciji, ukidanju RS, koju onda spinuju lokalni mediji i tako čuvaju pozicije sadašnjih političara. U posljednjih 20 godina nas nije pljačkao Al Kapone, nas su opljačkale seoske barabe. Dokazi koji su pri tome ostali se mogu prikriti jedino novim ratom i toga se trebamo čuvati. Nemojte misliti da bi se iko od njih libio i promišljao i jedne sekunde da nas gurne u novi sukob. Pripucamo godinu-dvije, padnu mrtve glave i onda ide reset sistema, sve nanovo. Kao što bi rekli, ko je jamio jamio, dokaza više nema, doviđenja i prijatno. Ono kako su oni radili, student druge godine pravnog fakulteta ne bi imao nikakvih problema da ih procesuira i zatvori, i to vrlo efikasno i brzo. Ovo sve je izigravanje osnovnih principa na kojima počiva vlast, a ova vlast je izgubila svaki svoj demokratski legitimitet i kapacitet. Iako se legitimitet stiče na izborima ova vlast je izgubila svoj legitimitet kod naroda. Ovo što se sada radi ne samo da predstavljaj kršenje demokratskih principa već krupne zloupotrebe, pri čemu ne bi abolirao ni međunarodnu zajednicu koja se perfidno postavlja u čitavoj situaciji sa trećerazrednim diplomatama, koje se jako dobro razumiju sa našim političarima, a u većini sluičajeva su i dobri prijatelji.
Kada kažete da je vlast izgubila legitimitet u narodu, šta preostaje građanima da urade da bi došli do boljeg života sutra?
Kada vlast izgubi bilo formalni ili materijalni legitimitet, kada vlast postane sama sebi svrha, kada kriminalizira i korumpira čitav državni aparat onda građani imaju pravo na otpor. To nije samo pravo već i dužnost. Pružiti otpor vlasti čija je vladavina samo silništvo, a ne upravljanje na demokratskim osnovama je dužnost. Ovo se navodi i u američkoj deklaraciji o nezavisnosti. Pa i prema francuskoj deklaraciji pravo na otpor nepravednoj vlasti je jedan od temeljnih prava. Mi nismo samo dužni i odgovorni prema samima sebi već i budućim generacijama. Mi sad imamo pomalo šizofrenu situaciju da odbacujemo odgovorost prema vlastitojdjeci zarad kriminaliziranih i korumpiranih političkih struktura.
Razgovarao Milovan Matić