Razlog je činjenica da današnji reprezentativni prikazi iz južnoslovenskih književnosti (ako množina uopšte postoji) rado svojotaju nesumnjivo potrebnog im Desnicu. Naime, Desnica, po poreklu Srbin, svoj radni i životni vek proveo je u Hrvatskoj, i kako nije doživeo raspad zajedničke države ostao je prisutan i u srpskoj, i u hrvatskoj književnost, bez zameranja na obostrano svojatanje.
Upravo to nezameranje i neprigovoranje zbog svojatanja, nešto nesvojstveno srpskoj i hrvatskoj kulturnoj sceni (poznate su besmislene prepirke zbog Andrića), otkriva i narav značaja Vladana Desnice. Ovaj ispisnik možda najgenijalnih redova naše pisane reči ostao je po strani, nedovoljno poznat široj čitalačkoj publici. Njegovoj virtuoznosti danas se dive književni kritičari i pisci ukazujući na zanatsku sposobnost nekada osporavanog i nepriznatog virtuoza. To što postaje jasno upućenijim poznavaocima pisane reči sramežljivo se otkriva i ostalima. Tako je Desnica zastupljen u našoj lektiri, doduše samo delom Proljeća Ivana Galeba, i to ovo delo je najčešće izborno.
Književna kritika uživala je da u prikazima Desničinih dela osporava stvaraoca zbog njegove kasne pojave na književnoj sceni. Redovno su isticali razumljivu nebitnost tog podatka, ali isto tako redovno taj podatak se može pročitati. Zanimljivo je da je Desnica kritikovan i zbog ideološke nepodobnosti, te je njegov osvedočeni modernizam i nepatvoreno larpurlartističko pisanje mnogima smetalo jer u njegovim je delima nedostajalo prikaza narodnooslobodilačke borbe i revolucionarnih nadahnuća. U Zimskom ljetovanju, koje je smešteno u to doba, Desnica gotovo da ne spominje partizane, a seljake ne upliće u zanose partizanskih borbi. Kritika kritikuje što seljake prikazuje nezaineresovanima i dezorijentisanima. Kako je moguće da jedno naše selo nije žudilo za revolucionarnom antifašističkom borbom? Zamera mu se i mračno prikazivanje ovdašnje zbilje i kako se odrodio od rodne zemlje, a u savetima mladim umetnicima zapostavlja vaspitnu (čitaj ideološku) premisu. Čak i ta kritika Desnici priznaje zanatsko umeće, ali za to se dobija koja pohvalna reč sa velikim Ali. Zbog toga se ipak ne dobija NIN-ova nagrada. Po sudu svevremenskog značaja, jedan od najboljih romana svih vremena sa ovih prostora je Proljeća Ivana Galeba, ali to kontemplativno, intelektualno, umetničko nadahnuće suviše je oporo i zagonetno, i još se skriva od ovdašnje javnosti, ili svekolika javnost, sa niskim pragom očekivanja, izbegava se postaviti naspram Desnice.
Vrlom romansijeru, pripovedaču, esejisti, mesto je uz Krležu, Selimovića, Andrića ili Stankovića u vašoj kućnoj biblioteci.
Za čitanje i promišljanje polemični izvod iz Desničinog davno objavljenog eseja…
O iskrenosti
U književnosti, svaka je iskrenost u stvari iskrenost o samome sebi. Stoga je izraz ,,kuraža iskrenosti“ umjestan ne samo kad ono što pisac priča ima neku podudarnost s njegovom biografijom ili kad bilo kako ima prizvuk intimne ispovijedi ili iznošenja realnih autobiografskih podataka, već uvijek kad pisac zalazi u dublju i prodorniju analizu ljudske psihe. To nam tumači i opravdava onu tobožnju piščevu „bešćutnost“ i odsustvo svake raznježenosti kod takvih analiza: iznošenje dubljih i prisnih momenata čovječje duše uvijek je skopčano sa izvjesnim osjećajem povrijeđene osjetljivosti i povrijeđenog stida; nasilno analitičko prodiranje u tajne meandre psihe neminovno znači podnošenje izvjesne boli i nadvladavanje nečega što se u nama opire i koprca i crveni. Shvatljivo je da pri takvom poslu pisac mora da odbije od sebe svaku mogućnost raznježenja, da zakoči emociju, da se stavi u neko stanje kataleptičkog nereagiranja. (A sve je to, ako se ne varam, dokaz i znak ne piščeve neosjetljivost, već naprotiv njegove preosjetljivosti.) Svako raznježavanje u takvom bi slučaju predstavljalo upravo idealnu, lojem namazanu kosinu preko koje će se najlakše skliznuti u licemjerje, u kompromis, u samodopadno uljepšavanje, u poluistinu – najzad, u neiskrenost i u laž.
Ko to ne razumije, taj ne razumije nešto što je u književnoj umjetnosti suštinsko, upravo osnovno.
(…) Djelovanje laži.
Laž uvijek i neminovno ima svoje djelovanje: i kad smo se osvjedočili da je „od muhe napravljen konj“, još uvijek pretpostavljamo da predleži bar ta muha. I kad vjerujemo da je neka tvrdnja lažna, mi je, po imenentnim zakonima ljudske psihe, reduciramo 99% , ali nikad za svih 100%.
Kleveta uvijek, i kad je bjelodano dokazana kao takva, bar djelomično postizava svoj cilj, to jest uspijeva da ponešto ukalja svoju žrtvu, da baci na nju neku sjenu: kad se očito dokaže da neko nije krao srebrne žlice po restoranima, za nj doduše ljudi ne govore: „ovo je onaj za koga se pronosilo (istina, neosnovano pronosilo) da krade žlice“. Priznat ćete, ipak ostaje neka mala, tanana razlika između njega i čovjeka za koga niko nikad nije to ni tvrdio.
(Ko bi primijetio da ovo nema veze s umjetnošću, bio bi ili jako naivan ili jako licemjeran.)
Dijete od 4-5 godina priča mi svoj doživljaj iz teatra (gledalo je Crvenkapicu):
– …pošla je u šumu, pa je srela vuka, …pa je došao lovac, uhvatio vuka, doveo ga u kazalište i ubio.
Znači, u tome momentu mali gledalac postao je svjestan fikcije: neka krupna neuvjerljivost ili tehnička omaška presjekla je iluziju stvarnosti i raskinula se magija teatra.
Režiseri, pisci drama, glumci, pazite se da ,,ne dovedete vuka u kazalište“!
(…) Nemogućnost laži
Čak i oni koji nemaju nikakve veze s umjetnošću i nikakve ljubavi za nju, morali bi biti zahvalni nebu što ona postoji. Jer je to jedino područje ljudske djelatnosti gdje je nemoguća laž: čim laž proviri, istim časom, automatski prestaje umjetnost. U pravoj umjetnosti uvijek, beziznimno, uprkos svemu, vlada istina: tu čovjek govori istinu čak i protiv svoje volje.
U tome je velika, neprocjenjiva vrijednost umjetnosti, po tome umjetnost, i onda kada sama sebe najuvjerenije proglašava „savršeno beskorisnom“, „čistom od bilo kakve moralne determinacije“, „lišenom bilo kakve praktične svrhe i cilja“, vrši svoju veliku, nenadoknadivu misiju. Zbog toga intuirajući, makar i nesvjesno, taj fakat, svi tirani, gušitelji slobode i zatirači istine, guše i zatiru umjetnost. I doista, još nije bilo historijske epohe u kojo je gušena sloboda, a da se ujedno nije gušila i prava, istinska umjetnost i na njeno mjesto dekretirala lažna, dirigirana i službena. To nam objašnjava žašto su u historiji epohe bez slobode ujedno i epohe bez umjetnosti; i obrnuto, sami fakat što je jedna historijska epoha bez umjetnosti pruža nam pouzdan i nesumnjiv indicij da je to bila epoha bez slobode.
Umjetnost, dakle nije „beskorisna“, nije moralno indiferentna, nije praktički nezainteresovana čak ni onda kad po svome programu i po estetskim teorijama koje u to doba njome vladaju hoće da bude takva.
Umjetnost se bori za istinu (a, time, i za slobodu) i ne spominjući je, i ne misleći na nju, ma šta tretirala, ma o čemu govorila; ona to vrši usput, i već samim tim ostvaruje svoje umjetničke ciljeve, a prestaje ih vršiti čim to postavi sebi za cilj; svaka svjesna intencionalnost paralizira i ubija umjetničku djelatnost, a time i istinu koju ona u sebi donosi.
Slušalac (piscu koji mu čita svoju stvar):
– Ta je scena zacijelo prenesena sasvim vjerno iz života?
Pisac (obradovan):
– Jest. Po čemu ste pogodili?
Slušalac:
– Po tome što je ona najslabija u čitavoj stvari.
Vladan Desnica – 17. septembar 1905 – 4. mart 1967.