Dođe i prođe 1. mart. Opet rasprava o historiji, o referendumu, o ratu, o miru i na kraju o paradžematima. Uzalud vam trud svirači – da baš na 1. mart istekne rok „hajducima“ džematlijama. Ali ovo nije priča o paradžematima, ovo je priča o 8.743 dana poslije i onome što se u tom vremenu odigralo, o konstantnom traženju razlika, o ogradama, farbanju, pljački i mnogim drugim zlodjelima koja su počinjena da bismo došli do paradžemata.
U jednom trenutku i staro i mlado se diglo na oružje da brani „domovinu“. Kako i zašto, niko ne znade. Daj puške, daj metke, daj zastave, sviraj pjesme, zovi „popove“, napadaj, povlači se i šta sve ne.
Nakon 200. 000 mrtvih i 2 miliona raseljenih, kasnije, smiriše se strasti. Proviriše znane i neznane vođe, neki iz podruma, neki iz dijaspore, ali svi dobro utovljeni i puni energije da se u miru uhvate sa izazovima mira. Svaki od njih u svojoj zoni odgovornosti uspostavi red, izabra saradnike u svim oblastima, i krenu da se radi.
Mir i napredak doniješe više problema nego ih je rat iznjedrio. Država podijeljena, zakićena nacionalnim obilježjima, ispisana na tri jezika, na dva pisma i nizom uputa na stranim jezicima za predstavnike međunarodne zajednice, da ne bi ostali zakinuti za gastronomske specijalitete i astronomske zarade.
Upregnu se nauka da statistički premjeri državu: koliko je žrtava, koliko je zločinaca, koliko je invalida, koliko je demobilisanih boraca i drugog. Kada se utvrdilo faktičko stanje, otpoče „dijalog o ujedinjenju“. Svi drage volje prihvatiše dijalog; ipak je bolje pričati nego ratovati.
Srbi i Hrvati jasno izraziše želju da se ujedine, doduše, jedni sa Srbijom, drugi sa Hrvatskom. Međutim, Hrvati su se našli u pat poziciji, jer su ih Bošnjaci mučki ranije prevarili pa se ujedinili sa njima. Dok su Hrvati muku mučili sa Bošnjacima, Bošnjaci su trčkarali Ferhadijom, sretni što su na prevaru podjarmili Hrvate.
Dvadeset milijardi opljačkanih konvertibilnih maraka kasnije, kad su Bošnjaci dovoljno sazreli, i oni kreiraše viziju o ujedinjenju. Intelektualna elita reče – što bi mi Bošnjaci bili ujedinjeni sa Hrvatima i činili im zlo, kad se možemo ujediniti sami sa sobom i sebi činiti zlo? Tako se nastavi „dijalog o ujedinjenju“ Bošnjaka, Srba i Hrvata do današnjih dana.
Moram istaći da je dosta urađeno na tom planu. U vrijeme otpočinjanja dijaloga, Republika Srpska se prostirala na 49% teritorije Bosne i Hercegovine, a sada samo na 49% teritorije – napredak je vidljiv.
Federacija Bosna i Hercegovina je na pragu ukidanja kantona i stvaranja praktičnijeg, na principima dijaloga o ujedinjenju utemeljenog, teritorijalnog uređenja. Kao naknadu za psihološki bol izazvan lošim odnosom, ali i na osnovu novootkrivenog moralnog i pravednog bošnjaštva, Hrvatima će Bošnjaci dati 50% teritorije FBiH, a drugu polovicu zadržati za sebe.
Ljudi loših namjera bi rekli da je ova podjela nepravedna, i da dva miliona Bošnjaka zaslužuje više teritorije Bosne i Hercegovine, ne samo Federacije, ali zaboravljaju da je, po logici bošnjačkog jedinstva, njih oko 400.000 i da je 25,5% teritorije BiH više nego dovoljno za lagodan život najmanje etničke grupe u BiH.
Jedinstvo je pokazalo da je mnogo više „nepravih“ nego pravih Bošnjaka i, kako to biva, na jednog pravog dođe četiri neprava. Došlo je to vrijeme da su umni ljudi iz politike shvatili da neprave treba prebaciti u kategoriju ostalih, a posvetiti se potrebama pravih i raditi za njihovo dobro.
Tek mi je postalo jasno koliko nas je komunističko jednoumlje osakatilo te smo svi mislili da su Bošnjaci najbrojnija etnička skupina; zatim Srbi i na kraju Hrvati. I tada je bilo onih Ostalih, ali većinom su se krili među Bošnjacima, nešto malo među Srbima i Hrvatima.
Sama je sreća da su ovi Ostali raskrinkani; ne smijem ni zamisliti šta bi oni sve bili u stanju uraditi ovoj jadnoj i napaćenoj državi. Bili bi u stanju tražiti da se prekine „dijalog“. Prosto se naježim od pomisli kako bi država izgledala bez Republike Srpske, Herceg-Bosne i Sarajevskog Pašaluka – to bi baš bila nakaradna država.
Nije samo sreća, nego luda sreća da je gotovo sva državna imovina privatizirana, pa Ostali nemaju pristup resursima, jer bi pravi Srbi, Hrvati i Bošnjaci bili progonjeni, porobljeni u vlastitoj državi.
Na kraju da objasnim zašto su paradžemati zadnji „pravi“ problem Bosne i Hercegovine. Paradžematlije bi da su Bošnjaci, ali da rade šta hoće mimo formalnih okvira duhovnosti Bošnjaka. Poruka je jasna: ili u suru ili među Ostale. Kad čovjek racionalno razmisli, paradžemati su pravi problem, a ne kao što zli jezici koji dolaze iz redova Ostalih govore da je to stvaranje Herceg-Bosne u kojem „pravi“ Bošnjaci učestvuju.
Jedva su se Srbi, Hrvati i Bošnjaci održali pod udarom mašinerije Ostalih koji su, zamislite, uzimali njihove identitete, a sve vrijeme potajno bili Bosanci i Hercegovci.