U naslovu svoje zadnje kolumne u Večernjem listu Nino Raspudić se pita zašto je glup. U tekstu od nekih desetak tisuća slovnih znakova, što se ispod toga naslova prostro, autor nije uspio odgovoriti na postavljeno pitanje. Bit će da se s viškom odvažnosti upustio u nemoguću misiju, jer – načelno govoreći – kada netko nastoji zdravorazumski objasniti zbog čega je osiromašen pameću, to je slično pokušaju da kaže zašto je nijem ili da čuje zašto je gluh. Tako je naslovna konstatacija, lišena suvisle elaboracije, ostala visiti poput zastave na pola koplja, kao neumoljivo svjedočanstvo jedne nemoći.
Uhvatila me je blaga tuga, čak i potmuli osjećaj krivnje, jer je kolumnistov sizifovski napor uslijedio nakon moje napomene da on ‘lupa gluposti’ kada prebrojava Hrvate koji pišu u ‘srpskim’ Novostima (naročito one s ‘feralovskim’ trakama na rukavima) i utvrđuje kako ih je previše, te se tome listu ne bi smjela dodjeljivati sredstva iz državnoga proračuna. U namjeri da izvede najbanalniji ironijski obrat Raspudić, doduše, nudi kontraargumente, pa obavještava javnost kako je toliko ‘glup’ (odnosno pametan, jer autor je ironičan) da je uspio magistrirati i doktorirati, da predaje na fakultetu, da piše ‘najčitaniju kolumnu’ i da je – evo najslađeg među dokaznim materijalom – ‘kao osnovac dogurao do saveznog natjecanja iz matematike’.
Priznajem da me taj gard prepun nježnosti prema sebi razoružao. Može li se, doista, na blesaviji način ustati u obranu vlastite pameti? Na što to uopće sliči kada istaknuti hrvatski intelektualac, profesor i doktor, televizijski fast thinker, reagirajući na primjedbu da ‘lupa gluposti’, veli kako on ne može biti glup jer je sudjelovao u pučkoškolskom natjecanju iz matematike? Kako voditi polemiku s posjednikom tako vižljasta uma?
Ne ostaje mi, nažalost, ništa drugo nego bivšemu mladom matematičaru pomoći da se zbroji i dobaciti mu nešto logičke građe ne bi li dokučio odgovor na pitanje što ga je zadao u naslovu. Istinabog, slabe su šanse da će on to uspjeti razumjeti, ali barem će Raspudićevo naslovno razotkrivanje – ‘Zašto sam ja glup…’ – umjesto što visi kao žalostan dokaz da je neuspjela ironija najbrži put do spisateljskog groba, možda bljesnuti realnijim sjajem, zalepršati na vjetru i ponosno se uzdići do vrha Večernjakova jarbola.
Možda je Raspudić glup zato jer ne pravi razliku između polemike i denuncijacije, točnije – zato jer se služi denuncijacijama da bi izbjegao polemiku. Tako me u većem dijelu svoga članka pokušava difamirati sasvim privatno, na ‘nejavnome’ planu, nastojeći preusmjeriti raspravu s merituma stvari na objede osobne naravi. Ja sam već prilično oguglao na slične manevre polemičke sitneži, tim više jer barataju uvijek istim asortimanom falsifikata, pa mi je jasno da tim buketom dosadnih i gnjavatorski ponavljanih kleveta – kojima više ne mogu zavarati ni babe koje prodaju kiseli kupus na splitskome pazaru – tračerazredni pisci samo potvrđuju svoju autorsku impotenciju.
Možda je Raspudić glup zato što javni dijalog, umjesto kao sučeljavanje kakvih-takvih argumenata, shvaća kao razmjenu paraobavještajnih materijala, gdje je ishod obično takav da razum ustukne pred podlošću. Bit će da je radi toga, trudeći se naglasiti kako ja godinama beskrupulozno ‘sisam’ različite fondove, imao potrebu cmizdravim tonom upoznati čitaoce sa svojim tegobnim socijalnim prilikama. Kao da sam ja ikada mislio ili tvrdio da Raspudića usud podstanara čini za dom spremnim. On je spreman zbog posve drugih razloga i utoliko me – za razliku od njegove opsjednutosti mojom privatnošću – boli đon za to kako on živi, gdje živi i s kime živi. Samo kukavice i nemoćnici vire kroz tuđe ključanice, a onda se silno iznenade ako netko od ukućana otvori vrata tako nepažljivo da se voajeru kvaka zaglavi u njuški.
Možda je Raspudić glup zato jer mu nije bistro da ga krajnja konzekvenca njegovih kriterija – prema kojima u ‘srpskim’ novinama trebaju pisati samo Srbi, baveći se isključivo ‘manjinskom tematikom’ – i samoga delegitimira za raspravu. Jer kada bi model stroge segregacije kakvoga zagovara doista bio na snazi, tada on, kao deklarirani Hrvat, k tome Hrvat ovećeg formata, ne bi smio zucnuti o ‘srpskim’ Novostima. Ovako, budući da u zbilji uopće nije riječ o ‘manjinskoj tematici’, nego o većinskoj dogmatici, njegova se logika raspada pod udarcima palice kojom osobno rukuje: ako on kao Hrvat ima pravo govoriti o Novostima – i to propisujući načela uređivačke politike – zašto onda neki drugi Hrvati ne bi imali pravo u Novostima pisati?
Možda je Raspudić glup zato što bi unutar tih kriterija uglavio stanovite nijanse; možda bi on napravio selekciju Hrvata koji će biti licencirani za pisanje u Novostima, pa bi se tamo smjela autorski iskazati samo piskarala iz njegova akademsko-nacionalističkog brloga? Ako mu je, s druge strane, problematična ‘partikularna politička opcija’ – koju on naziva ‘ekstremno lijevo-liberalnom’ – zašto je za nju optužio samo Hrvate iz Novosti, a ne i Srbe? Zato jer su Raspudiću – dok patetično lamentira o heterogenim političkim preferencijama nacionalne manjine, dok hini da je štiti od okupacije hrvatskih izroda – svi Srbi isti! Taj prosti šovenski princip, po kojemu manjinu vrijedi uvažavati dok god ona ne izlazi iz ograđena tora, svakako jeste intelektualno skučen, ali ga nije priječio da magistrira, doktorira i piše ‘najčitaniju kolumnu’, a od davnoga matematičkog takmičenja ionako je ostala upamćena samo operacija dijeljenja.
Možda je Raspudić glup zato jer nemušto prikriva kožni opasač za koji su zataknuti njegovi uvaženi sudovi. Umjesto da se zadrži na tome da se njemu ne sviđa ono što ‘srpske’ Novosti pišu (a pogotovo Hrvati u njima), pa onda to što mu se ne sviđa podvrgne svojoj visokopoštovanoj kritici, on uporno presuđuje kako Novosti (a pogotovo Hrvati u njima) ne bi smjele objavljivati ono što se njemu ne dopada, a taj vapaj za državnom cenzurom ne može se ni uz najbolju volju nazvati kritičkim angažmanom, već klasičnim refleksom policijskoga uma, kreštavim nastupom duha koji ne analizira, nego dijabolizira, koji ne propituje, nego propisuje. Militarno krilo Raspudićeve osobe zauzelo je čitavo misaono polje ovoga profesora, doktora i nekoć perspektivnog matematičara.
Možda je Raspudić glup zato što ne uviđa nešto do te mjere očigledno. Meni, na primjer, ne pada na pamet dovoditi u pitanje pravo Večernjeg lista da štampa Raspudićeve polupismene papazjanije – uključujući parolu na naslovnoj stranici u kojoj se autor pita zašto je glup – jer me ne mori žandarski mentalitet i jer poštujem pravo svih, pa i pravo Hrvata, da objavljuju što god im je milo. Pače, držim da su Raspudićeve domoljubne potjernice u savršenom dosluhu s bogatom i slavnom tradicijom Večernjeg lista, nema nikakve dvojbe da su se novine i tračerazredni novinski pisac sljubili kao stablo i mahovina, i da nude čitateljima visokokvalitetnu hrvatsku bukovu građu.
Možda je Raspudić glup zato jer nastupa kao zastupnik komično mistički definirane ‘ugrožene većine’. Slutim da nije jednostavno nositi toliko mnoštvo u sebi, no mora biti da je još teže izdavati se za nezavisnoga mislioca dok šljakaš u tri smjene (televizija-crkva-novine) kao dio intelektualne posluge vladajućeg aparata. Već duže vrijeme Raspudić se ne bavi ničim drugim nego sricanjem optužbi za nacionalnu izdaju – čas protiv Hrvata u Novostima, čas protiv Olivera Frljića, čas protiv neke treće jugokomunističke utvare – ali uvijek s jasnim moralnim odmakom od reperkusija: kada ulica dovrši posao što ga je dežurni hajkač započeo (a ulica upravo udarnički radi na tome, pa psuje, pljuje i provaljuje u stanove), profesor i doktor će svoju odgovornost rutinski odložiti u neku od ladica što mu pripadaju po liniji akademske sinekure.
Možda je Raspudić glup zato jer ne razumije da je neumjerenost izraz nedostatka stila, te se prepušta nekontroliranoj nekrofilskoj fascinaciji Feralom, listom koji je pokojni već osam godina, toliko da ne mogu proći tri dana a da se Raspudić ne rasprdi o ‘feralovcima’, koje bi skinuo sa svih ‘sisa’ i dodijelio im statuse Židova u medijskoj NDH, jednako kao što nesretnu ‘sisu’ i ‘sisanje’ spominje u svakoj drugoj rečenici (valjda je kao nastavnik na državnome fakultetu izložen surovim zakonima tržišta?), popevši se tom mliječnom metaforom svima navrh glave, čak i prestravljenim psihijatrima. S one strane nacionalističke zažarenosti, doduše, uglavnom se o tome i radi: o riješenosti da se obavi diferencijacija na grudima Majke Domovine.
Značajno je olakšanje što u tom pohodu Raspudića neće ometati pamet.