Radovan Karadžić rođen je 1945. godine u selu Petnjica, blizu Šavnika u Crnoj Gori. 71 godinu kasnije, sjedi u ćeliji u zatvoru Ševeningen.
Čeka izricanje presude koja će biti pročitana pred Haškim tribunalom. Karadžić, koji je u međuvremenu prošao put od sarajevskog ljekara, pjesnika pa do vođe Srba u Bosni i Hercegovini, Haški tribunal tereti za najstravičnije zločine i zločin genocida počinjen nad Bošnjacima i Hrvatima tokom posljednje srpske agresije na BiH od 1992. do 1995. godine.
Optužnica je podijeljena u dva dijela; “Bosna“ i „Srebrenica“. Karadžića Haški tribunal tereti za genocid, teške povrede Ženevske konvencije, kršenje zakona običaja i ratovanja i zločine protiv čovječnosti.
Psihijatar krvnik, čija je teorija zasnovana na ljudskoj patnji, boli, krvi i zločinima nije se pokajao zbog svoje ideologije ni nakon stotine hiljada raseljenih osoba, stotine hiljada ubijenih ljudi, silovanih žena, izmrcvarene pa strijeljene maloljetne djece.
U intervjuu za BIRN samo dan prije presude Karadžić je rekao:
„Znam šta sam htio, šta sam uradio, čak i o čemu sam sanjao, i ne postoji razuman sud koji bi me osudio.”
U Sarajevo je Karadžić došao 1960. godine. Ovaj grad mu je dao obrazovanje, posao, prijatelje, slavu… A, onda ga je Karadžić uništio do temelja, i ubio više od 11.541 Sarajliju i 1.600 djece.
Karadžić je u Sarajevu završio Srednju medicinsku školu, a nakon toga i Medicinski fakultet. Tokom studija bavi se novinarstvom. Postaje urednik studentskog lista “Ponoćnik” i član Saveza komunista. Piše poeziju.
Nakon druge godine studija oženio je Ljiljanu Zelen. Bila mu je kolegica sa fakulteta. Također psiholog. Dobili su kćerku Sonju i sina Aleksandra. Sonja je od Aleksandra starija šest godina.
Karadžić je karijeru počeo u Državnoj bolnici na Koševu, na klinici “Dr. Neđo Zec”. Sarajlije ga pamte i kao psihijatra gradskog Fudbalskog kluba “Sarajevo”. Kao sportski psiholog okušao se i u Beogradu. Pokušao je igrače Crvene zvezde da oslobodi od kompleksa manje vrijednosti, ali nije bio nešto naročito uspješan. Ponovo se vratio u Sarajevo.
Ševeningen nije prvi zatvor u kojem je ležao jedan od najvećih krvnika koji je hodao Bosnom i Hercegovinom. Karadžić je sredinom 80-ih optužen da je vikendicu u blizini Sarajeva napravio od državnih para. U zatvoru je ležao sa također budućim haškim osuđenikom i zločincem, Momčilom Krajišnikom.
Početkom ‘90-ih godina Karadžić sa saradnicima osniva političku partiju SDS. Postaje predsjednik stranke u julu 1990., a na njenom čelu će se zadržati do 1996. godine. Sa ove pozicije otišao je na zahtjev američkog diplomate Richarda Holbrooke-a.
Zločini kojima je Karadžić dirigovao tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu nisu došli spontano. Osmišljeni su do detalja, ponajviše u Beogradu. Njih je u bosanskohercegovačkom parlamentu 14. oktobra 1991. godine najavio sam Karadžić.
– Ovo nije dobro što vi radite. Ovo je put na koji vi želite da izvedete Bosnu i Hercegovinu ista ona autostrada pakla i stradanja kojom su pošle Slovenija i Hrvatska. Nemojte da mislite da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao a muslimanski narod možda u nestanak jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rat ovdje… – poručio je Karadžić na najavu predstavnika Bošnjaka i Hrvata da ne žele biti dio Jugoslavije kakvu zamišlja Karadžić. Nekoliko mjeseci krenut će najkrvaviji zločini na teritoriji Evrope, nakon Drugog svjetskog rata.
Karadžić je početak agresije dočekao kao član Predsjedništva R BiH. Nakon proglašenja nezavisne „republike srpskog naroda“ u BiH 9. januara 1992., koja je kasnije preimenovana u Republiku Srpsku (RS), Karadžić je postao njen prvi predsjednik.
Sve vrijeme agresije na BiH bio je lider bosanskih Srba i zajedno sa ratnim komandantom i haškim optuženikom Ratkom Mladićem, kreator ratnih operacija.
Haški tribunal je 25. jula 1995. godine podigao prvu optužnicu protiv Karadžića i Mladića, koja je imala 16 tačaka, od kojih je jedna optužene teretila za genocid, a tri za zločine protiv čovječnosti.
Druga optužnica, koja se odnosila na zločine u Srebrenici, podignuta je 16. novembra 1995. i imala je 20 tačaka, od kojih ih je jedna teretila za genocid, a devet za zločine protiv čovječnosti.
Posljednji put Karadžić je viđen fotografisan u Han Pijesku jula 1996. godine. Potom je za Karadžićem raspisana međunarodna potjernica.
Uhapšen je 21. jula 2008. godine u Beogradu. Do tada se skrivao u srbijanskoj prijestolnici. Predstavljao se kao dr. Dragan David Dabić, pacijente je liječio alternativnom medicinom.
Tokom pet godina suđenja izvedeno 586 svjedoka
U 11 tačaka optužnice, uz genocid u Srebrenici 1995. godine, tereti se i za genocid počinjen 1992. godine u još sedam općina – Bratuncu, Foči, Ključu, Prijedoru, Sanskom Mostu, Vlasenici i Zvorniku. Među optužbama je naveden i teror nad civilima u opkoljenom Sarajevu od 1992. do 1995. godine, te uzimanje međunarodnih posmatrača Ujedinjenih nacija (UN) za taoce.
Optužnica je podignuta prije dvije decenije, a tri puta je mijenjana. Tokom petogodišnjeg procesa izvedeno je 586 svjedoka.
Karadžićeva pjesma koju je napisao davno prije rata
Čujem korake razaranja
Grad gori kao tamjan u crkvi
U dimu vidim našu savest
Između naoružanih grupa, naoružano drveće
Sve što vidim je naoružano
Sve je vojska, borba i rat
Hvalio se pred kamerama o svom vizionarstvu
Kako je svojim pjesmama davao imena kao što je Sarajevo, u njima često spominjao cvijet ljiljan, koji će kasnije biti u grbu vojske i države protiv kojih će voditi rat, a navodio krajem 60-ih godina 20. stoljeća i pojmove poput kompjutera, kasnije se Karadžić hvalio da je i time potvrđivao svoje vizionarstvo, kako je i tada slutio i znao što će budućnost donijeti, i kako je bio ispred svog vremena.
Prepričavao je to pred uključenim TV-kamerama i ruskom piscu Edvardu Limonovu, vođi nacionalboljševika i jednom od čelnika bloka Druga Rusija, kad ga je bio doveo na brdo iznad Sarajeva i dao mu prigodu da i sam ispuca nekoliko rafala prema opkoljenom gradu, što je gost rado prihvatio.