MONITOR: U BiH se igra predstava Generacija bez kosti, koju ste režirali i postavili scenografiju. Kako objasniste u jednom intervjuu to je ,,intimna priča o nama i načinu na koji smo pozvjerili.” Zašto su i nakon 20 godina priče o ratu i njegovim posljedicama tako surovo aktuelne?
CVIJETIĆ: Generacija bez kosti je pozorišni presjek našeg
POZVJERIVANJA posljednjih 25 godina, već eto četvrt stoljeća. Neki dan smo igrali predstavu za selektora festivala BiH drame gospodina Nedžada Fejzića i vidio sam dječake – momke od istih tih 20-25 godina kako s predstave odlaze uplakani. Nečiji mladi sinovi, nečiji mladi lavovi. Bit će da se emocije već tolike godine namjerno drže vrućima e da se ne bismo sjetili živjeti. Ratove posljedice su tolike da se neprekidno zaplićemo ne o kosti koje ispadaju iz ormara, kako se veli, već o kosti koje su toliko posvuda, da smo stvorili KOSTATAN svijet, svijet konstantnih kostiju, vječne neumorne borbe za status žrtve i sebeoplakivanje pod nebesima nepravde. U Banjoj Luci je nekidan bila premijera predstave Sinovi umiru prvi po tekstu Mate Matišića i u režiji Marka Misirače, u odličnoj izvedbi Narodnog pozorišta Republike Srpske. Hajde neka bude na stranu ovoga puta, što je to prvo izvođenje nekog hrvatskog autora u istih 25 godina u istom pozorištu, radije ću pomenuti kako sam pred početak predstave listao dnevne novine ,,iz regiona”, na kojima je vrištao naslov – Pomama za služenjem vojnoga roka. Tu bi trebala doći točka. Ili tačka. Prije prst na čelo. Možda zapravo sinovi žude da umiru prvi. Svi ovdašnji sinovi, naročito još oni uplakani, koji su odlazili s Generacije bez kosti.
MONITOR: Živite u Prijedoru, sredini u kojoj su se tokom rata dogodili veliki zločini. Kakav je život i suočavanja sa traumatičnom prošlošću, na tom lokalnom i širem BiH državnom nivou?
CVIJETIĆ: Ima odličan stih Milorada Pejića –„ Pepeo mrtvih još pada po reverima, kao čađ po selima oko cementare.” Svuda je i uvijek isto. Samo je vrlo mali broj ljudi spreman da iskorači iz svoje etnije i suučestvuje u boli Drugoga, u boli onoga koji je bio gonjen. Preživjeli lagano umiru, prognani svoju nadu u povratak kriju od sopstvene starosti, od muke i uništenosti nostalgijom. A čak ni onima koji bježe od bombi i noža, koji se utapaju pokušavajući da isplivaju na našim obalama, ni na pamet ne pada mogućnost da ostanu ovdje, na Balkanu. Utapaju se, kidišu na žiletnu žicu. A mi smo vječiti most, barem po stajanju na mjestu, mi smo ćuprija kojoj odlaze obje obale, da ne govorim o otišloj vodi rijeke. Možda se ne možemo suočiti s prošlošću iz razloga žižekovskog: jer nas ona, ta prošlost, neprestano gleda u oči i ne dozvoljava da maknemo pogled na nešto drugo. Kada bi se odvojili očima, možda bismo mogli u ponovnom gledanju osvjestiti suočenost.
MONITOR: Nacionalizmi i radikalizmi i dalje dobro prolaze u svim državama bivše Jugoslavije. Jesmo li toliko loši đaci ili se to svjesno pumpa od tzv. elita, koje su se u međuvremenu obogatile na pljački?
CVIJETIĆ: I ne samo Jugoslavije, pogledajte europsku količinu frustracije Drugim i drukčijim. Eksplozija i nacionalizma i radikalizma i populizma, govori da je prevazilaženje nagona za čoporom puno teža disciplina od zamišljene progresije u demokratičnosti. Evo da i ne pomenem Trumpa i klaunizaciju politike uopće. A barabe, naše seoske barabe, koje su u međuraću postale elita, stvorili su sebi primjeren kulturni model – starletizirani svijet sveobuhvatne banalizacije. No, postoje oni zarobljeni majmuni, o njima piše Hamvaš, koji se nakon budalesanja pred zoološkom publikom naglo zaustave, obamru, utrnu se i zure pred sebe u jednu točku, i to tako ubjedljivo zure, utučeni i tužni, da svi oko kaveza brzo odu ne gledajući jedni u druge. Bit će da ćemo svakako ugledati jednom tu točku. Ili tačku. Ili opet prst na čelo, pa kažiprstom u sljepoočnice.
MONITOR: Zajedno, regionalno nam se kao svijetlo na kraju tunela, skoro kao neki ideal, nude razne vrste integracija. Primjećujete li neke pomake na tom putu?
CVIJETIĆ: Filozof Boris Buden davno je raskrinkao ponižavajući tretman – tranzicija, odgoj za demokraciju; kao da se radi o metafori prevazilaženja ,,dječijih bolesti”, po kojoj se neko čudo dogodilo (a sada izuzimam sam rat), i mi smo najednom nezrela djeca, koju je nekakav komunizam posve onezrelio, koju još treba eto TRANZITIRATI u svijet odraslih, normalnih, europskih vrijednosti. Tako je nastala ,,tranzitologija” – i mi u vječitoj poziciji infantiliziranog društva koje ima privid stalno odgođene zrelosti i slobode. Postati dobrim i kultiviranim društvom ne radi integriranja, nego da bi uopće egzistirali kao smislena zajednica. Našim elitama barabskim to nikako nije u interesu. Oni bi našu infantilizaciju najradije betonirali zauvijek, ne dozvoljavajući buđenje u sadašnjosti. Uostalom, zar desnica ne vlada od Triglava do Đevđelije, a ljevica je čini se zauzeta mahanjem nekim prohujalim vrijednostima.
MONITOR: Kako bi opisali akutuelni umjetnički i kulturni život BiH?
CVIJETIĆ: Šahovskim komentarom: pješačke završnice. Pojedinačne pobjede i samonjegovanje svoje prepoznate darovitosti. Tu i tamo izbije cvijet i u posve ruiniranoj bašti. Pojavi se izvrsna predstava (kao DIVLJE MESO Gorana Stefanovskog u režiji Dine Mustafića), izvrstan pjesnik (kao Almin Kaplan), izvrstan likovni umjetnik (kao Radenko Milak), no sistema nema i nema šta postojati kada govorimo o vizijama. Ali, eto, postoje male teritorije slobode, izboreni obronci samosvijesti i velike umjetnosti, nepredočivi ovim ljudima zauvijek.
MONITOR: Koliki je problem stvarati i djelovati u kulturi u sredinama čija je javnost zapljusnuta raznim rijaliti performansima, gdje su u medijima glavne zvijezde političari, estradni umjetnici, starlete…?
CVIJETIĆ: Zapravo, mi nemamo javnost, u svom blještavilu i teškosti te riječi.
Govorim dakako o kulturnoj javnosti, koja bi morala biti skup ovovremenih pojedinačnosti i vrijednosti koje ćemo ostaviti iza svojega bivanja.
Imamo tajkuniziranu buljumantu elementarno nepismenih u – etiketarnici, koja naravno funkcionira po principu – etikecija po naciji, po vjeri, po spolu, po veličini, po boji očiju.
Etiketarnica u svijetu kladionica i svadbenih salona. Recimo, ovdašnji borac za ćirilicu poziva me na piće u kafić DOWN TOWN. I uzalud mu je objašnjavati da sam ja knjige objaljivao u SFR Jugoslaviji ćirilicom, a piće pio u bifeu – Центар.
MONITOR: Ima li nade da se približimo ljudskom?
CVIJETIĆ: Moramo se prvo ODZVJERITI. Ima nade, ali je moramo iznova i iznova otkrivati u sebi i pomagati ovome svijetu da svoje tajne sakrije od zloga. Moramo iznova otkriti ljudskost upražnjenu noževanjima na braću. Jer, bog je nomad s iskustvom pustinje, i znat će razgrnuti to malo naše prašinice.
Predrag NIKOLIĆ