Zarobljeni smo tradicijom. Toga i nisam toliko bila svjesna dok nisam postala majka. Krenite samo od činjenice da još uvijek živimo u društvu koje se više raduje muškom nego ženskom djetetu, a da žene koje rađaju samo djevojčice uvijek u podsvijesti imaju da nisu rodile nasljednike. Horor, zar ne?
Brankica Raković jedna je od najenergičnijih žena u poslovnom svijetu marketinga, a ujedno je i prvakinja društvenih mreža u Bosni i Hercegovini. Ova svojevrsna hroničarka bh. društva i PR banjalučkog Demofesta nedavno je postala i majka. Koliko se ovo iskustvo prenijelo na njen rad, kako ocjenjuje borbu žena za svoja prava, te šta možemo očekivati od ovogodišnjeg Demofesta, rekla nam je u intervjuu za BUKU.
Brankice, iza nas je 8.mart, dan kada se mnogo priča o ženskim pravima, o pravima majki i generalno o ljudskim pravima. Ali šta je sa 9. martom i svim ostalim danima? Koliko pažnje posvećujemo ženama, pa i ženskim pravima u BiH?
Pažnja se nedovoljno posvećuje ženama i ženskim pravima čak i Osmog marta. Sve se svelo na konzumerizam, karanfil u hiljadu boja i iskazivanje ljubavi najčešće prema majkama i suprugama. Ne kažem da je to loš način, samo nije ispravan. Jer Osmi mart je mnogo više od toga. Taj dan bi trebalo da služi sumiranju ostvarenih ciljeva i rezultata i postavljanju novih. A kako sumirati nešto što ne postoji?
Je li bh. društvo zarobljeno tradicijom kada je riječ o pravima žena?
Lijepo ste to formulisali – zarobljeno je tradicijom. Toga i nisam toliko bila svjesna dok nisam postala majka. Krenite samo od činjenice da još uvijek živimo u društvu koje se više raduje muškom nego ženskom djetetu, a da žene koje rađaju samo djevojčice uvijek u podsvijesti imaju da nisu rodile nasljednike. Horor, zar ne? Kod nas su kućni poslovi i dalje ženski. A da ne pričamo o nekim drugim vrstama poslova. Bojim se da će ljudi koji će ovo pročitati uglavnom prevrnuti očima i reći: ‘Ma, gdje ti živiš, gospođo?’ To je naš problem. Mi svijet mjerimo po nekoliko kvadratnih metara oko sebe. A većinski dio stanovništva, najveći broj žena, ni ne zna da ima neka prava.
Već dvadeset godina se naše društvo mijenja, žene postaju važan sudionik društvenih tokova. Koliko im to dozvoljava muški svijet u kojem živimo?
Teška je riječ “dozvoljava”. Evo, i vi ste sami napravili grešku. Problem i leži u tome što se čeka neka vrsta “dozvole”. A drugi, možda i veći problem je manjak samopouzdanja. Ženama treba objasniti da su one rođene organizatorke i da ovo društvo vapi za više ženskih ruku, glava i osmijeha. Muški svijet ne bi imao ništa protiv, sigurna sam, samo je potrebno ženama pružiti priliku i od malih nogu ih učiti da su jednako vrijedne. Da ne budem subjektivna, pa da kažem – čak i vrijednije.
Ti radiš u svijetu marketinga, je li ta sfera rezervisana za muškarce?
Iz mog ugla gledanja, ne. U Aquariusu radi više žena nego muškaraca, što dovoljno govori o tome koliko su žene važan pokretač kreativnih procesa. Aquarius već dvije decenije vodi jedna od najuspješnijih žena na našim prostorima koja je i nas, sve ostale žene u Aquariusu, naučila i uči i dalje da možemo baš sve ako to želimo. U marketingu je saradnja muškaraca i žena na odličnom nivou. Nema toliko polnih podjela, jer nema ni isključivo muških i ženskih poslova.
Nedavno si postala majka, u isto vrijeme se zahuktava i Demofest, kako se sve to stiže? Bolje pitanje je da li se stiže? Šta ove godine možemo čekati od Demofesta?
Lola sad ima tri mjeseca i ja se polako vraćam u neke tokove. Za sada je ona moj svakodnevni festival smijeha i ljubavi. Naravno da se stiže, jer suprug i ja dijelimo baš sve obaveze, jedina moja prednost je hranjenje, jer dojim, i zahvalna sam na toj prednosti. Od svih ostalih poslova, apsolutno sve radimo i on i ja, zavisno od nivoa obaveza. A i Lola će svakako biti dio Demofesta. Kvalitetna muzika je važna za odrastanje. Ona je sve to slušala još prošle godine u stomaku, sad je vrijeme za malo plesa u marami za nošenje. Demofest će u svom devetom izdanju ponuditi mnoštvo iznenađenja, mislim da će publika ove godine biti najsrećnija, iz mnogo različitih razloga. Neka sve za sada ostane iznenađenje. Svakako će Buka među prvima saznati, jer sve ove godine i vi ste uz nas.
Koliko si se ti promijenila od kada si postala majka, i da li te to novo stanje tjera da drugačije razmišljaš i kada je riječ o poslu kojim se baviš?
Mene je majčinstvo potpuno promijenilo, već poslije tri mjeseca. Tačnije, godinu dana, jer majčinstvo počne sa saznanjem da si trudna. Promijenilo se to da mi odlazak sad izgleda kao realna opcija. Prije Lole, ja sam bila od ljudi koji zagovaraju ostanak i ubjeđuju ljude da ova zemlja ima šta da ponudi, samo treba biti uporan. Međutim, poslije svega što se desilo samo u 2016. godini, nisam sigurna da je moguće odgojiti dijete ovdje na pravi način. Jer ne odgajate ga samo vi, u svojoj kući, odgaja ga i društvo s kojim ga morate suočiti. Takođe, mnogo sam manje fokusirana na svijet izvan naše male porodice i mnogo više volim sebe, jer volim nju. Porodica je ključ svakog društva. Upravo zato smo mi zarobljeni u lavirintu, jer se ta vrsta vrijednosti negdje usput, u trci za novcem i statusom, izgubila.
Kada sve sabereš i oduzmeš, kako je biti majka u BiH?
Biti majka je najdivnije i najizazovnije iskustvo. Biti majka u BiH je dodatni izazov. To sam shvatila već pri njenom rođenju, jer smo sedam dana provele u nečemu što se samo zove bolnica. Kući smo otišle s nekoliko stvari koje smo trebale liječiti, od gljivica na jeziku do bakterije u oku, uz objašnjenje da je to normalno i da “sva djeca tako”. Za sve ostalo što dolazi, ne znam još, ali mislim da majkama u ovom društvu nije lako, jer se od njih očekuje da zaista imaju čarobne štapiće. A njima ponekad treba samo magija razumijevanja.
Koliko su po tebi same žene spremne da se bore za svoja prava?
U tom grmu leži najveći problem. Žene samo puno pričaju, rijetko koja je spremna da se bori za svoja prava. Prvenstveno, jer nama niko još nije objasnio šta je borba. Žene prihvataju sve što im je servirano, jer misle da nemaju izbora. A imaju, skoro uvijek imaju. Ako vas potencijalni poslodavac pita: Da li planirate potomstvo, uzimajući to kao “otežavajuću” okolnost u smislu zapošljavanja, zar ne možete pitati vi njega: Imate li vi djece, da li planirate da ih imate? Možda djeluje kao sitnica, ali prećutkivanje baš svega na šta naiđemo nas je i dovelo ovdje, gdje smo sad. A gdje smo? To mi ni same ne znamo. Udruženja poput Oštre nule su svjetla na kraju tunela, ali pitanje je koliko žena je spremno da ih podrži, a kamoli muškaraca.