Razgovarali smo sa Sabinom Ćudić, zastupnicom Naše Stranke u Skupštini Kantona Sarajevo. Raspon tema je širok. Od rada političkih partija, važnosti tzv. mladih kadrova, do položaja žene u politici. Opširnije saznajte u intervjuu koji je Sabina Ćudić dala za BUKU.
Gospođo Ćudić, kakvo je Vaše mišljenje o nedavnoj predaji aplikacije za članstvo u EU? Predali su je političari koji se već godinama smjenjuju na visokim pozicijama i koji su se već dobrano kompromitovali.
Istina. Radi se o ljudima čija bi politička karijera u razvijenijim demokratijama bila iza njih. Ali što je još važnije, ovi ljudi su kompromitovali i sam proces reforme, pa je tako veliki broj građana zajedno sa gubitkom povjerenja u lidere izgubio vjeru i u mogućnost reforme. Pored toga, postavlja se pitanje kredibilnosti predate aplikacije, ako se ima u vidu za kakve se politike zalažu i kakve ideološke obrasce predstavljaju oni koji su tu aplikaciju uputili Briselu. Vrijednosti koje ti političari zagovaraju su u svojoj suštini antievropske. Brisel to zna, ali ih u ovoj početnoj fazi, zasićeni Balkanom, više interesuje forma od suštine. Nadam se, i radimo na tome, da će se u ovaj proces od 2018. godine uključiti nove snage, koje će unijeti suštinu u reforme, ali postati i ozbiljan partner i pregovarač spram Brisela – umjesto dosadašnjih nijemih potpisivača.
Mogu li te “nove snage” o kojima govorite vratiti izgubljeno povjerenje građana? I da li mislite da je to moguće postići kroz stranke koje su se formirale početkom devedesetih?
Kratko i jasno – nije. Također sam obazriva prema ocjenama da smo mi mlađi neminovno i bolji. Nažalost, ako pogledate istupe pojedinih mladih ljudi iz vodećih stranaka, kakav je bio slučaj sa predsjednikom Studentskog parlamenta sarajevskog univerziteta, članom SDA, vidimo da su ti mladi ljudi nerijetko čak konzervativniji, neobrazovaniji i agresivniji od njihovih najistaknutijih, starijih stranačkih kolega. Istovremeno, nema sumnje da postoje dobri, u pitanju su najčešće mlađi ljudi – u lošim strankama, ali se oni suočavaju sa jednoumljem i ne staklenim, već betonskim plafonom iznad kog im je gotovo nemoguće izdići glavu. A izdizanje glava unutar takvih stranaka najčešće znači i njihova sječa. Zato mislim da je mogućnost ozbiljnog, dalekosežnog učinka unutar takvih stranaka izuzetno ograničena.
Možda je neobično da nakon svega ovoga kažem da nove generacije ipak mogu biti razlog za optimizam. Kada razgovaram sa mladim ljudima unutar Naše stranke, a dakako takvi mladi ljudi postoje u svim branšama, primjećujem da su u mnogim oblastima daleko napredniji od mene i mojih starijih kolega i to me izuzetno raduje. Na svijet gledaju slobodno, trezveno i pragmatično, najčešće oslobođeni trauma moje generacije. Brzina kojom ukazuju na nelogičnosti, spretnost u organizovanju aktivnosti, pritisak koji na nas vrše da u skupštinskim klupama zagovaramo njihove inicijative – od uvođenja novih linija javnog prevoza, preko njihovih radnih prava, do prava osoba sa invaliditetom – me oduševljava. Takvim ljudima u svim strankama, prije svega treba unutarstranački poticaj, prostor za djelovanje i davanje prilike za preuzimanje ambicioznih projekata. Nažalost, nisu sve stranke spremne na taj proces.
Možete li komentarisati rad pravosuđa u BiH u kontekstu sudskih procesa protiv visokih funkcionera? Vjerujete li Vi u nezavisno pravosuđe u BiH?
Neću komentarisati procese koji su u toku, jer ne mislim da bih kao zastupnica u zakonodavnom tijelu na taj način doprinijela nezavisnoti pravosuđa. Ono o čemu možemo i moramo razgovarati su procesi imenovanja sudija i tužioca, te porazne statistike o broju osuda kada je u pitanju organizovani kriminal. Na primjer, prema posljednjem izvještaju Kantonalnog suda i Glavne tužiteljice KS, sada je već evidentno da su pojedini slučajevi prema političkim instrukcijama godinama ostajali nedodirljivi u ladicama. Složit ćemo se da je slična situacija i na ostalim sudovima širom BiH.
Rad visokog sudskog i tužilačkog vijeća mora biti podvrgnut detaljnijoj ocjeni i efektivnijoj kontroli kroz viša zakonodavna tijela. Ovdje balans između nezavisnosti VSTV-a kao regulatora pravosudnog sistema u BiH s jedne i njegove odgovornosti s druge strane, posebno u kontekstu netrasparentnih imenovanja sudija i tužilaca, još nije uspostavljen. Reforma Zakona o VSTV-u bi morala ići u pravcu, recimo, preciznog zakonskog normiranja uslova za izbor sudija i tužitelja, obavezu detaljnog obrazloženja odluka o imenovanju, kao i pravo na efikasan pravni lijek na takve odluke.
Kakva su Vaša iskustva kao zastupnice u Skupštini Kantona Sarajevo? Jeste ikada doživjeli neugodnosti zbog toga što ste žena?
Neprijatnosti i pritisaka je nažalost bilo, ali ništa s čim se žene na svojim radnim mjestima generalno ne susreću. Ilustrativan je primjer Ministra prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša u Vladi KS, gospodina Lukića, koji je u svojim obraćanjima rado javno naglašavao da me nema u Sali, te to karakterisao kao moju neodgovornost – kada sam u toku svog porodiljskog odustva prisustovala sjednicama, ali kratko izlazila kako bih nahranila dijete. Interesantno je da se konstantno izbivanje kolega radi pušenja van skupštinske sale, za razliku od hranjenja djeteta, ne karakteriše kao problematično odsustvo, jer je to ustaljena praksa u zakonodavnim tijelima i generalno na radnom mjestu širom BiH. Govorim o ovom primjeru isključivo kako bih ukazala na to šta generalno znači biti manjina, sa potrebama koje vladajuća većina nema.
U mnogim sferama, pa tako i u politici, odnos kolega prema kolegicama koje su na određenim funkcijama nerijetko je pasivno agresivan, ili podcjenjivački. I jedan i drugi stav žene mogu i trebaju okrenuti u svoju korist. Nekada je dobro da vas kolege inicijalno podcijene – jer onda ne mogu znati šta im spremate. Pa tako imate startnu prednost.
Sa većinom kolega imam korektan odnos – ali u momentu kada uputite profesionalne kritike na rad nekih od njih, progovore prizemni stavovi kojih možda ni oni sami nisu svjesni. Nekada su to uistinu tragikomične situacije, ali moj zadatak nije emancipacija skupštinskih saradnika, već zastupanje interesa građana koji su me izabrali, pa se prvenstveno time i bavim. Na kraju dana najvažnije je raditi i raditi, i pri tome spretno izbjeći da se ne spotaknete o podmetnute noge.
Kakva je pozicija žena unutar samih stranaka u smislu imenovanja na visoke pozicije?
Demokratizacija stranaka je neophodan i neizostavljiv dio demokratizacije političkog sistema. Zašto očekujemo da će na funkcije izvršne vlasti stranke imenovati žene ako ih prije svega nisu imenovali na rukovodeća mjesta unutar organa vlastite stranke?
Bojim se da mi u politici generalno imamo jednu poraznu osobinu, a to je da – ljestve kojima smo se popeli do određene funkcije, umjesto da pričuvamo osobi iza sebe, mi ih najčešće odgurujemo kako bi se suvereno zadržali na tronu. Vođeni između ostalog i ovim problemom u politici, u Našoj stranci smo pokrenuli inicijativu 50% koja za cilj ima ne samo ravnopravnost žena i muškaraca prilikom kandidovanja ispred Naše stranke, već želimo, koliko to možemo, osigurati da i u izbornom rezultatu imamo ravnopravnu zastupljenost. To mnogima možda zvuči komplikovano, ali praksa pokazuje da se ravnopravnost unutar stranaka postiže po automatizmu kada jednostavno birate najkompetentnije. Slična je situacija i sa nacionalnom i svakom drugom zastupljenošću – kada birate najkompetentije dobijete jednu prirodnu rodnu, nacionalnu, starosnu zastupljenost.
Kakav je onda Vaš stav o obaveznim kvotama za žene?
Kvote se širom svijeta uvode kao privremena mjera koja za cilj ima postizanje ravnopravnosti u startnoj poziciji, a ne dugoročno davanje prednosti bilo kome. I kao takve, one mogu biti korisne. Ne treba zaboraviti da su kvote prije svega odgojno-popravna mjera za političke stranke zaostale u evolutivnom razvoju, dakle one stranke koje to ne čine same od sebe, već im je neophodan zakonski pritisak da bi prepoznali vlastite članice.
Mi smo, nažalost, još uvijek država kojoj je to neophodno, ali se nadam da će potreba za kvotama postepeno opadati. Bojim se da su postojeće inicijative za promjenu ovog sistema, te ukidanja neophodnog rangiranja kandidatkinja na izbornim listama, prvi korak ka zatvaranju izbornih lista, što bi cementiralo stranačku samovolju, oduzelo važno pravo biračima da biraju imena, a ne neminovno stranke, te u konačnici proširilo pojavu koju imamo u Skupštini KS, gdje od 35 zastupnika i zastupnica, najveću stranku, SDA, predstavlja deset muškaraca iste etničke pripadnosti.
Ima li primjera van BiH na koje bismo se trebali ugledati po pitanju žena na visokim političkim funkcijama?
Mnoge svjetske političarke su ispod našeg radara interesovanja a rade fantastične stvari, kakva je na primjer trenutna gradonačelnica Madrida, ljevičarka Manuela Carmena, koja sa svojih 71 godinu ima više energije i odlučnosti od mnogo mlađih kolega. Na globalnoj sceni interesantna je tiha neumoljivost u pregovorima Angele Merkel, koja je za stolom, trenutno jedini ozbiljan evropski odgovor Putinu.
Kada je u pitanju BiH, pametnim i ambicioznim Bosankama i Hercegovkama je lakše postati ministrica u Vladi Kraljevine Švedske, ili biti imenovana u Gornji dom Parlamenta Velike Britanije, nego postati ministricama u vladama BiH. To, dakako, više govori o onima koji formiraju vlade nego o fantastičnim ženama kakve su švedska ministrica Aida Hadžialić i baronesa Arminka Helić.