Jasna Bajraktarević, ugledna univerzitetska profesorica, specijalista socijalne psihologije, psihologije ličnosti i sportske psihologije bila je gošća emisije Pressing na N1.
Nacionalizam je dobar biznis
Profesorica se odmah osvrnula na njenu titulu psihologa kazavši da nema potrebe da se naziva psihologinjom.
“Zbunili smo se sa ženskim pravima, lično mislim da ih ima i dovoljno. Danas se izmišljaju neki novi, rogobatni izrazi.”
Nema vas mnogo u medijima. Jeste li se umorili zato što pričate ljudima, a oni neće da vas slušaju?
“Dugo sam vremena u medijima, od svojih studentskih dana. Ranije sam mislila da mogu da dovedem do neke promjene, ali sam onda shvatila da ništa nije slučajno i da je sve isprogramirano. Svi mi koji smo se borili smo samo gubili snagu. Onda sam odlučila da mijenjam pojedinca. Vodim se i klasičnim terapeutskim načelom – daj savjet kada ti ga traže”.
Da li to znači da je ovaj haos u kojem živimo zapravo dobro organiziran?
“Svih ovih godina analizirajući javne nastupe političara i prateći zbivanja mogla sam ustanoviti jednu zakonitost koja vlada na ovim prostorima. Balkan je takav-kakav je zato što nekom odgovara. Političari na Balkanu dobro odrađuju posao za nekog, u ime nečijih motiva i dobor su plaćeni za taj posao. Formatirani smo za konflikt i mržnju ne shvatajući da te dvije stvari nekom donose dobar novac. Nacionalizam je dobar biznis. Nevjerovatno je kako su ljudi na ovim prostorima lako ušli u etničke i ekonomske konflikte”.
Komentar na ponovne tenzije na relaciji Izetbegović – Vučić. Vjerujete li da ima dogovora među njima u smislu međusobnih napada i optužbi?
“Postoji jedna fina sinhronizacija između njihovih konflikata. Čim bi prestali konflikti i svađe među njima odmah bi došlo na red pitanje šta je sa propalim preduzećima. Ljudi žele mir, ekonomsku sigurnost, da putuju po svijetu i da žive normalne živote. Tamo gdje je normalan život podrazumijeva se i smanjenje korupcije, birokracije i administracije. Onda se postavlja pitanje šta bi ti ljudi u administracijama radili kada bi ‘zavladao normalan život’. Paradoksalan je statistički podatak da je svaki deseti čovjek u BiH aktivan u politici. Pitamo zašto nema stranih ulaganja i zašto je teško otvarati i pokretati nove firme. Te strane investicije neko ne dozvoljava. Zašto i onda se vraćamo na ono pitanje ko ima interes od ovakve situacije”.
Zašto narod, koji je vrlo dobro svjestan ko je kriv za ovakvu situaciju, ne upire prstom i kazne na neki način te ljude?
“Upiranje prstom ide u pogrešnom smjeru. To upiranje prstom uvijek ide u one druge, a skoro nikad se ne pitamo ko je kriv kod nas samih. Ne analiziramo sebe nego krivimo druge. Treba prvo očistiti svoje dvorište pa govoriti o tuđem. Mislim da ovdje mir nikom ne treba. Mir ovdje je kontraproduktivan. Mi na Balkanu imamo jedan psihološki profil podijeljene strukture kompleksa niže vrijednosti, dakle inferirornosti, naučeni da budemo vođeni. Neki narodi se bore protiv toga i konstantno su u konfliktu i forsiraju uglavnom svoje poraze i žrtve. Drugi narodi traže isključivo da budu pod čizmom nekoga. Neko je pak kroz religijski proces pokušao da nađe svoj identitet. Balkan uvijek prolazi kroz tu fazu inferiornosti i superiornosti”.
Treba istaći da je u BiH prisutna filozofija sabura koja je često linija manjeg otpora. To podrazumijeva odustajanje od borbe kada je potrebno reći – sada je dosta, zaslužujem više”.
Vidite li razliku između BiH, Hrvatske i Srbije u vidu kompleksa više ili niže vrijednosti?
“Svakako. Mnogo više vidim razlike kao psiholog sporta nego kao socijalni. Sasvim različito morate pristupiti kao psiholog sportistima iz Srbije nego sportistima iz BiH i Hrvatske. Nekome je lakše pokrenuti inat time što ćete ga omalovažiti, nekomo zato što ćete mu pokazati poštovanje… Ipak ne bih konkretno otkrila, jer nemam dozvole, kako reguju sportisti iz ovih zemalja. Ali zaista je ogromna razlika u pristupu sportistima iz ovih država”.
Šta nam je dijagnoza za ovo stanje?
“Počeli smo se naglo mijenjati kada smo prihvatili zapadnu psihologiju i pedagogiju. Prihvatili smo jako lako veliki projekat koji dolazi iz SAD-a, a da nismo uvidjeli kako je opasan. Radi se o reality programima. Reality šou je prije nekih 30-ak godina polako počeo da ulazi u naše živote, a skoro niko nije primijetio opasnost koju nosi – odsustvo kritičkog razmišljajnja. Poenta ovakvih programa je držati veliki broj stanovnika u nekom stanju da ne mijenja stvari oko njih. Zbog ovakvih programa postali smo poslušni. Mi smo od onog patrijarhalnog, stabilnog porodičnog stanja, koje je na Balkanu vladalo stotinama godina, lako prihvatili promjenu i izgubili smo se. Izgubili smo svoj identitet. Društvo je onakvo kakvo su nam određeni ljudi servirali. Znate šta je bila glavna emocija koju su htjeli izazvati kod ljudi. To je bio strah”.
“Mi imamo zabludu da kroz izbore biramo. Bunimo se, frustrirani smo i agresivni, ali ne mijenjamo ništa. Suština je u vraćanju sebi i porodičnom okruženju”.
Kako odgojiti dijete?
Današnji roditelji ne shvaćaju kako funkcionišu njihova djeca, rekla je u Pressingu Jasna Bajraktarević.
Kod vas kao terapueta dolaze često ljudi. Šta to danas građane najviše muči?
“Gruba podjela bi izgledala otprilike ovako. Najviše problema ima u odnosu između roditelja i djece. Zatim tu su problem anksioznosti i depresije i finalno, problem u komunikaciji između bračnih partnera. Psihoterapeut je kao Sherlock Holmes jer otkriva zločin, zločinca i motiv zašto je neko nešto uradio. Mnogo je lakše kada je taj zločinac neko vani, a mnogo je teže kada je taj zločinac u nama”.
Ko danas odgaja djecu?
“Najveći konflikt i disbalans u komunikaciji je nastao kada su se roditelji izgubili u prostoru ne shvatajući kako funkcionišu današnje generacije djece. Mi suštinski nismo detektovali prave probleme kao npr. igranje video igara. Dugotrajno igranje igrica vodi ka odsustvu strpljenja i izaziva potrebu za adrenalinom. Mlade generacije žive kao na rolerkosteru jer ako nije adrenalinski šok oni to ne primjećuju. Učenje nema adrenalina, gledanje filma sa roditeljima ili igranje ‘Ne ljuti se čovječe’, također, nema adrenalina. Tako da roditelji šta god radili djeci je dosadno. Imamo problem sa školom koja ne mijenja program koji je isti kao i prije 50 godina. Zato ih odbijamo i od škole i od učenja jer sadržaj mora biti prilagođen vremenu. Djeca su nam odgajana sa mnogo nerazumijevanja. Mi moramo ući u njihov prostor, a ne ona u naš”.
Kako u moru sumnjivih veličina djeca mogu pronaći pravi put?
“Psihologija idola više nije adekvatna. Često su naši idoli, Messi ili Ronaldo, kontraproduktivni jer dijete kada shvati da ne može dostići njihov nivo odustaje od treninga i ‘prebacuje’ se na video igre poput FIFA-e 2016. U FIFA-i im apludira cijeli stadion. Ako želite da vam se dijete bavi nogometom i tenisom ne mojte ih upoređivati sa najboljima. Suština i poruka roditeljima je da su zaboravili da hvale svoju djecu. Kada uđu u kuću prvo što urade je da kritikuju svoje dijete. Djeci treba osjećaj uspjeha. Kada kritikujemo djete većinom to znači da smo nezadovoljni sobom. Smiješimo se nebitnim ljudima, na parkingu, na poslu, a kada uđemo u kuću tu kreće problem. Moramo postaviti prioritete. One koji nas vole moramo staviti na prvo mjesto.
Kada legnemo nakon što se izvičemo na dijeto to ostavlja traga na nama. Dijete će nama oprostit, ali je pitanje hoćemo li to mi sami sebi uraditi. Roditeljstvo jako kratko traje. Ne propustimo da budemo roditelji ako nam je Bog to darivao. To je najveća i najbitnija stvar. Samo mali pomaci u životu taj isti život čini lijepim. Često ispraćam svoje klijente sa rečenicom: “Ne zaboravite da budete sretni”. Mi zaista imamo mnogo razloga da to i budemo”.
Zašto iz farmaceutske industrije kažu da najbolje se prodaju antidepresivi i lijekovi za potenciju?
“Statistike pokazuju da su antidepresivi zaista popularni. Mi imamo jedan sindrom da ako je pomoglo komšinici – i nama će. Dakle to je nešto što koristimo. Ljudi moraju znati da je impotencija vrlo često odraz problema koji nosimo u sebi. U puno manjoj mjeri je prisutna fiziološka disfunkcija, a u mnogo većoj psihološka. Kada kažemo impotencija to kod većine odmah asocira na seksualni problem. Postoji i emotivna impotencija. Često kažem studentima da kada vide neku bahatu i arogantnu osobu da ih to odmah ne uplaši jer iza svake prepotencije stoji neka impotencija. Psihoterapija i psiholog su zapravo recepti do zdravog života. Cilj je biti zadovoljan i naći balans.
Biti sretan u životu se uči, a ne počinje se od sutra
Zašto danas ljudima nedostaje samopouzdanja? Imali tu nešto do odgoja?
“Razvili smo takmičarski sistem i vrlo često kada vidimo da je neko bolji – predajemo se. Drugo, da bismo razvili samopuzdanje i samopoštovanje moramo imati nešto na temelju čega ćemo to razviti. Kada to uradimo onda nam nedostaje energija koja je vrlo bitna ako želimo mijenjati život na bolje. Ukoliko to ne uradimo onda se povlačimo u sebe i gubimo samopuzdanje i samopoštovanje”.
Zašto je važnije kako živi komšija od nas samih?
“Mi se povlačimo naspram agresivnih ljudi. To je tzv. pseći refleks kada neko pokaže silu i pokaže da je Alfa, mi se povlačimo u sebe. Ta potreba da zavirimo u tuđe živote je zapravo onaj osjećaj nisam najgori na svijetu i da drugi imaju probleme. Taj osjećaj da je i drugome teško je nama jednostavnije podnijeti. Lakše je vidjeti da je i drugome loše i na neki način naći opravdanje za svoje stanje nego uložiti energiju i mijenjati se. Ljudi su depresivni, a nisu produktivni”.
Ljudi brzo iz depresije prelaze u euforiju ili obratno?
“Nama je potrebna identifikacija. Ne trebamo gledati tuđe uspjehe. Svaki dan treba biti ispunjen produktivnošću jer onda se događa da poslije nekih uspjeha i euforije ubrzo zavlada razočarenje”.
Poruka za gledaoce i čitatelje …
“Zaista vjerujem u život i život je najljepša stvar koja nam se dogodila. On nema reprizu i ne zaboravite da ako su oko vas ljudi koje volite, živi i zdravi, onda ste sretan čovjek. Samo smrt i neizlječiva bolest su problemi, ostalo su izazovi.
Kada sebi postavljamo ciljeve potrebno je da budu realni jer ćete ih onda moći ostvariti što će dovesti do rasta smopouzdanja. Također, bitno je ljudima oko sebe govoriti da ih volite, da se nasmijete sa svojom djecom. To je ono što je stvarno, a ne velike holivudske priče. Biti sretan u životu se uči, a ne počinje se od sutra nego od ovog momenta.
Na Balkanu jedina stvar koju zaista istinski imamo su ljubav i prijateljstvo. Mi Balkanci umijemo da volimo i nemojmo to da zaboravimo”.