“Mene strah, dovle žara. Znaš ti šta je žara, znaš? Mene strah Boga mi, vidiš kako su pokupili đubre. On uzo ašov, a ja trnokop, kad nešto klepnu. Kad izvadi – mina. Puna! Nije ekspodirala”, kazala nam je Badema Mujkić.
A i sad s glavom u torbi šeta, kosi, ide po drva.
“U mene se čoek u to puno razumio. Dedo radio gore, pa je znao oko tije mina. Rovi da putić zapali pa pobjegne amo dole. To nema, sve se zemlja trese. Ako ćeš to radit’, ja odo u Ošanicu, meni je dosta rata, dovle”, dodaje.
A na pitanje boji li se sada opasnosti, Badema se ne dvoumi. Šta ću, kaže, i u ratu sam se bojala, pa evo me žive.
“Nije me strah, šta će me bit’ strah”.
Najveći broj ljudi strada upravo tako. Većina u potrebi za ogrijevom ne bira sigurnu teritoriju.
Brdo Žuč je svega 20 min udaljeno od centra grada. Ovo mjesto bilo je jedno od glavnih linija razgraničenja, pa je prema tome zagađeno različitim protivpješadijskim, protivtenkovskim i raznim improviziranim minama.
Rovovi Žuča nedaleko od Bademine kuće, samo su dio minskog pokrivača Bosne i Hercegovine. Oko 2,3% zemlje je pod minama. Cijeli minski grad – 1 178 kilometara kvadratnih sumnjive površine samo je malo veće od ukupne površine grada Mostara.
Zbog planiranih građevinskih radova, dijelovi Žuča dobit će uskoro epitet sigurne zone. Istovremeno, zbog klizišta i poplava drugi dio Bosne i Hercegovine potpuno mijenja minsku kartu zemlje.
“Nakon poplava dobili smo 100.000 kvadrata sumnjive površine. Imamo oko milion kvadratnih kilometara sumnjive površine, nakon poplava smo dobili 100.000 nove…”, pojašnjava Fahrudin Solak direktor Federalne uprave civilne zaštite.
Broj od mina ugroženih građana skoro je duplo veći od prosječno naseljenog grada u Bosni i Hercegovini. Oko 120.000 mina prijeti 14% stanovništva zemlje. Do sada su mine dočekale preko 8 hiljada žrtava, od toga preko 600 sa smrtnim ishodom.
Iako je rat davno završen, u naslijeđe je ostavio daleko trajnije skrivene ubice.