Sigurne kuće osnovane pri nevladinim organizacijama u BiH bile su jedina mjesta na kojima su žene žrtve nasilja u porodici mogle potražiti pomoć i zaštitu. Zakonskim izmjenama i izostankom finansiranja dovodi se u pitanje njihov opstanak.
Bio je april 2003. godine kada je organizacija ”Medica’‘ iz Zenica obilježavala 10 godina rada. Na sceni su se smjenjivale govorkinje, podsjećale na teške početke, zahvaljivale donatorima/cama bez kojih rad ne bi bio moguć i članicama osoblja koje su svoju posvećenost utkale u temelje sigurno jedne od najznačajnijih organizacija civilnog društva u Bosni i Hercegovini. Onda je na scenu samoinicijativno izašao srednjoškolac sa dva autorska ulja na platnu i poklonio ih ”Medici” za svu podršku koja je u toj instituciji pružena njegovoj majci žrtvi silovanja u ratu u Bosni i Hercegovini.
Da su takvom prizoru prisustvovali oni/e koji danas odlučuju o sudbini sigurnih kuća u Bosni i Hercegovini, vjerovatno bi i odluke drugačije donosili. Ako ne iz humanističkih i razloga empatije, podrška radu nevladinih organizacija kao jedinih osnivača sigurnih kuća u BiH obaveza je naše zemlje proistekla iz različitih sporazuma, među njima i Istanbulskom konvencijom iz 2013. godine.
U zemlji u kojoj je svaka četvrta žena žrtva nasilja radi samo devet sigurnih kuća, odnosno radilo je dok mostarske nisu dovedene pred zatvaranje. U njima se žrtvama nasilja pruža neophodna medicinska, socijalno-pravna, psihološka i drugu pomoć, nude dnevni centri za djecu i savjetovališta za muškarce počinioce nasilja u porodici.
”Civilno društvo je upalo u zamku zato što država pod pritiskom međunarodne zajednice donosi zakone, potpisuje sporazume, usvaja konvencije poput Istanbulske i daje lažno svjetlo i pogrešnu poruku međunarodnoj zajednici ne bi li ostavili utisak da rade. I onda se desi da civilni sektor ne dobije ništa od tih sredstava, čak i tamo gdje postoji potpisan memorandum o saradnji”, objašnjava Jadranka Miličević, suosnivačica Fondacije ”Cure”.
Svojevremeno, usvajanjem novog Zakona o zaštiti od nasilja u porodici u Federacije BiH 2013. godine formalno su unaprijeđeni zakonski okviri za sistemsku borbu protiv nasilja u porodici i nasilja nad ženama. Predviđeno je da 70 posto troškova rada sigurnih kuća snosi Federacija BiH a 30 posto troškova da pokrivaju kantoni. Zakon predviđa i jasnu obavezu da se usvoje podzakonski akti kojima će se jasno urediti osnivanje, rad i finansiranje sigurnih kuća, kao i standardi koji moraju biti ispunjeni da bi jedna sigurna kuća bila akreditirana i mogla dobiti podršku.
Nažalost, u protekle tri godine ova obaveza nikada nije ispunjena, nego je rad šest postojećih sigurnih kuća prepušten samoregulaciji a one su samostalno izradile studiju i procjenu godišnjih troškova koji iznose 240.000 KM godišnje.
S druge strane, podrška sigurnim kućama na godišnjem nivou od Vlade Federacije BiH od 2008. godine do danas nikada nije bila viša od 200.000 KM. Da se jednostavno zaključiti da se sa predviđenih 200.000 KM mogu pokriti troškovi samo jedne sigurne kuće u Federaciji, tj. da kada se ovaj iznos podijeli na šest kuća, svaka kuća dobija iznos koji pokriva 10 do 15 posto ukupnih troškova. Vlada FBiH je time svake godine prekršila zakon i nije ispunila obavezu finansiranja u iznosu od 70 posto, stoji uNarandžastom izvještaju Sarajevskog otvorenog centra.
Umjesto rješavanju problema finansiranja sigurnih kuća, Vlada FBiH je 2015. godine odlučila da će pristupiti izmjeni člana 35, a sve pod objašnjenjem da je postojeća odredba “nejasna”. Bez traženja tumačenja odredbe koja im je bila nejasna od Parlamenta FBiH, Vlada je predložila da u budućnosti sigurne kuće mogu biti samo ustanove (po Zakonu o ustanovama iz 1993. i 1994. godine) i da će se buduće finansiranje planirati po smještenoj osobi na osnovu unaprijed određene cijene smještaja.
Postojeće sigurne kuće, koje su fondacije ili udruženja građana, moraju promijeniti svoj pravni status u status ustanove ili u suprotnom neće moći dobijati podršku Federacije. Vlada FBiH se tako bavi pitanjem pravnog statusa a ne finansiranjem i, u najkraćem, u prethodnoj godini nije izdvojila ni jednu konvertibilnu marku za finansiranje sigurnih kuća u Federaciji BiH. Ovom odlukom obesmislili su se svi napori koje je nevladin sektor učinio u proteklih 20 godina, smatraju naši sagovorinici/e.
”Ukoliko Parlament FBiH usvoji Nacrt zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od nasilja u porodici FBiH, ubrzo će opstanak postojećih sigurnih kuća u BiH biti onemogućen. Naime, preko 20 godina nevladine organizacije su te koje podižu svijest građana o ljudskim pravim i slobodama, kao jedan od rezultata njihovog rada je i postojeći sistem zaštite žena žrtava nasilja. Do prije 20 godina zapomaganje iz komšijskog stana je bila njihova privatna stvar, da nije bilo aktivista/kinja civilnog društva pitanje je da li bi i danas žene i djeca koja trpe brutalno nasilje imali gdje da se sklone i bukvalno spase svoje živote. Zna se da su svih devet postojećih sigurnih kuća u BiH osnovale, razvile i uspješno vode nevladine organizacije i neminovno se postavlja pitanje kome je u interesu im se onemogući finansiranje i u krajnjoj liniji funkcionisanje? Da li se možda pokazalo da postojeće sigurne kuće nemaju razvijene kapacitete? Odmah ću odgovoriti, naravno da nije,” navodi Enisa Mešić, psihologinja/psihoterapeutkinja i stručna saradnica u jedinoj sigurnoj kući u Sarajevu.
Za razliku od Federacije BiH, primjer dobre prakse pronalazimo u Republici Srpskoj gdje sigurne kuće i dalje imaju status udruženja ili fondacije i kao takve su upisane u Registar sigurnih kuća Vlade RS koja za njihov rad izdvaja 70 posto sredstava čime se i potvrđuje da sigurne kuće ne moraju biti ustanove.
”Nije problem pravni okvir. Sigurna kuća može biti i d.o.o, može biti agencija. Trebamo da se bavimo podzakonskim aktima koji određuju uslove da bi jedna sigurna kuća bila priznata i registrovana i na osnovu toga dobijala sredstva. U tome je sva suština. Republika Srpska je jasno rekla da su sigurne kuće pravna lica. Kod njih teoretski d.o.o zaista može biti sigurna kuća. Ako u Federaciji imamo šest sigurnih kuća, njima samo treba stvoriti okvir za djelovanje i raditi na nadzoru kvalitete rada. Kada se to utvrdi, treba ih upisati u registar i nakon toga treba im omogućiti finansiranje i kroz zakon riješiti da postojeće sigurne kuće mogu nesmetano djelovati kao udruženja i fondacije ali i omogućiti da se u okviru ustanova otvaraju nove zahvaljujući čemu bi naprimjer u kantonima poput Livanjskog gdje nema nijedne sigurne kuće možda općina ili kanton mogli osnovati sigurnu kuću“, mišljenje je Saše Gavrića, izvršnog direktora Sarajevskog otvorenog centra.
“Trebamo se fokusirati na kvalitet rada i finansiranja sigurnih kuća a ne na marginalna pitanja. U Republici Srpskoj imamo odličan primjer kako se mogu usvojiti podzakonski akti, tretirati nevladine organizacije, a mi to ignorišemo kao da je u Aziji a ne ispred kuće”, dodaje Gavrić.
Za 2016. godinu usvojen je budžet koji predviđa samo 160.000 KM za svih šest sigurnih kuća u Federaciji, što ne pokriva ni 70 posto troškova jedne sigurne kuće. Takođe, zbog nemara vlasti sigurna kuća koju vodi organizacija “Žena BiH” u Mostaru je pred zatvaranjem i već mjesecima ne prima žrtve nasilja.
”Gender centar je koordinator i ne osniva sigurne kuće. Sam zakon imao je određene nedostatke. Nisu provedene javne rasprave. Gender centar ne može donositi rješenja, niti se stavljati na stranu jednih ili drugih. Nismo vlasnici sigurnih kuća i ne bi bilo dobro da mi za nekoga donosimo rješenja”, dio je odgovora Zlatana Hrnčića iz Gender Centra FBiH na pitanje zbog čega Gender centar FBiH u svojim izvještajima prelazi preko problema sigurnih kuća te zbog čega kao vladino tijelo ne zagovara rješavanje ovog problema.
Postojeća praksa pokazuje da su za razliku od Gender centra, nevladine organizacije stalnim zagovaranjem i vršenjem pritiska na institucije vlasti itekako imale rezultata. Uostalom, gender mehanizama u Bosni i Hercegovini nikada ne bi ni bilo da nije bilo napora nevladinog sektora smatra Sabiha Husić, direktorica ”Medica” Zenice.
”Zbog činjenice da Vlada FBiH za 2015. nije mogla obezbijediti osnovna sredstva za finansiranje šest sigurnih kuća u Federaciji, pitam se koliko ozbiljno prilaze ovom problemu. Nevladine organizacije su u BiH donijele, da tako kažem, sigurne kuće, počele sa osnivanjem u okviru svojih postojećih resursa, one su se zalagale da izgrade standarde i pruže sveobuhvatnu pomoć, uostalom vidjeli smo prezentaciju Gender centra FBiH (na tematskoj osmomartovskoj sjednici u Parlamentu op.a.). Odgovorno tvrdim da je 60 posto prezentacije ono što rade nevladine organizacije. Ja se samo pitam šta će se desiti ako mi ne nastavimo pružati besplatno telefonsku pomoć za koju nikada nismo dobile nijednu KM, ako prestanemo raditi sa nasilnicima, ako prestanemo raditi druge aktivnosti, čime će Gender centar pokazati da se nešto uradilo”, smatra Husić.
”Gender centar može da zagovara, daje veto ili prijedlog. Znamo kad je budžet usvajan da smo imali demonstracije ispred Federalnog parlamenta. Sredstva za odvojeni život koja dobijaju federalni parlamentarci iznose ukupno 240.000 KM za godinu dana, a svih šest sigurnih kuća su dobile u Federaciji 210.000 KM za godinu. To vam govori da mogu napraviti promjene. ali ne žele”, kaže Jadranka Miličević.
”Meni je kao građaninu, a pogotovo kao zastupniku u Parlamentu potpuno neshvatljivo da se u tim silnim budžetima na raznim nivoima u kojima se svake godine planiraju i troše stotine miliona, da ne kažem milijardi konvertibilnih maraka, ne mogu pronaći sredstva za rad sigurnih kuća. Problem sigurnih kuća u FBiH je samo jedan u nizu problema u kojem se ogleda nepostojanje elementarne političke volje za njihovo rješavanje”, kaže Damir Mašić, zastupnik u Parlamentu FBiH i učesnik scenskog čitanja drame ”Sedam” namijenjenoj podizanju svijesti o važnosti prevencije nasilja nad ženama.
Od jula prazna sigurna kuća u Mostaru koju vodi organizacija ”Žena BiH” nema uslova za rad jer im sredstva donatora za koja su aplicirale nisu odobrena. Sredstva koja su dobile nisu bila dovoljna za funkcionisanje cijelog aparata. Jer sigurna kuća nije samo prostor u kom će žrtva biti sakrivena od zlostavljača.
Prema podacima, oko 60 posto žrtava nasilja u porodici se nakon boravka u sigurnoj kući vrati u bračnu zajednicu. Razlozi bez sumnje nisu samo emotivne prirode, potvrđuje nam i Sabiha Husić iz zeničke ”Medice”.
”Žene nekada tek nakon trideset godina trpljenja nasilja progovore. Nerijetko ćemo čuti savjete da je ipak najbolje da se ostane u porodici. Znam iz iskustva, imali smo dva posljednja slučaja u sigurnoj kući kad je žena povukla prijavu, uprkos tome što je podnijela zahtjev za razvod braka, neće teretiti muškarca zato što je socijalna radnica rekla: Nemoj ti s njim imati nikakvog posla, on je opasan. Bolje da povučeš. To je osnovna razlika između rada nevladinih organizacija i državnih institucija koje po svaku cijenu hoće da sačuvaju porodicu čak i kad je to na štetu žene, dok se mi iz nevladinih organizacija zalažemo za zdravu porodicu. Naravno, nismo mi protiv porodica, ali u toj porodici žena nikako ne smije da trpi niti bude potčinjeni član porodice”, kaže Sabiha Husić.
U trenutku kada bismo se trebali baviti nadgradnjom, pitanjima vezanim za obezbjeđivanje preduslova da se žena, nakon boravka u sigurnoj kući, usljed neimanja drugih mogućnosti ne vraća u dom nasilnika, mi se bavimo zagovaranjem onoga što bi trebala biti obaveza nadležnih institucija.
U trenutku dok se sigurne kuće zatvaraju zbog nemanja osnovnih materijalnih sredstava za rad, tema na koji način promijeniti koncept u kom ne bi žrtva bila izolovana već nasilnik, doći će na red za jedno deset godina, ako i tada.
Do tada će patrijarhat zbog neizricanja najstrožih kazni da sabira svoje žrtve, u smrt odvodi djevojčice, djevojke, žene. Putem klanja ili njemu sličnih metoda. Na telefon za žene žrtve nasilja koji takođe postoje pri organizacijama koje vode sigurne kuće, neće imati ko da se javlja. Jer ljudska prava i pružanje pomoć ugroženim nisu pitanja entuzijazma i volonterizma već dužnost vlasti.