Čovjek što duže živi shvata koliko često živeći mora da umre. Nije to ono umiranje kad srce stane, disanje prestane, duša ode nekud, a tijelo pod zemlju. Ne. To je ono umiranje kad ti zastane dah od nepravde, a ne od smrti, kad ti se srce preseli na trenutke u pete od straha, a ne od umiranja, kad ti usta zanijeme od čuda, a ne od upokojenja. To je ona vrsta mrtvosti gdje iako i dalje postojiš nisi siguran da si živ jer su ti neizvjesnost i nesigurnost postali jedino znano stanište.
Da li si spreman da iako polako umireš od gladi nastavljaš dalje vjerujući bez ijednog dokaza da se od ljubavi može živjeti, da li si spreman da iako prečesto trpiš nepravdu nastavljaš dalje njegujući svoju pravednost uprkos svemu, da li si spreman da iako drugi nemaju razumijevanja za tebe nastavljaš dalje njegujući svoje čak i za njih?
Takvo umiranje podrazumijeva odustajanje od lakšeg puta zarad višeg cilja, ne odustajanje od sebe čak i onda kad ni sam ne umiješ da se nađeš, ne izdavanje sebe ni za kakve pare, pohvale, povišice, položaje, pokretnosti, nepokretnosti, karijere i šarene laže. Na tom putu, kao i na umiranju, ljudi su sami. To nisu bitke koje se biju rame uz rame ni sa kim, jer su unutrašnje. Na taj put ne možeš očekivati da iko krene sa tobom, kao što ne možeš očekivati da neko sa tobom umre. To je samo tvoja priča.
Da li si spreman da ostaneš siromašan, jer ne želiš da svoju dušu prodaš đavolu, gladan jer ne želiš da grizeš ruke koje su te hranile, žedan jer nećeš da pljuješ u bunar iz kojeg ćeš piti vodu, sam jer ti je draža istina koja boli nego laž koja miluje?
Svako od nas svjesno bira šta želi da vidi, a na šta želi da zatvara oči. Od neznanja jedino je opasnije voljno biranje da ne znamo. Iako su nam informacije, znanja i dokazi toliko očigledni, mi se vrlo često odlučujemo za samovoljno sljepilo. Znamo da komšija bije ženu, ali biramo da ga ne prijavimo pod izgovorom da su to njihovi lični problemi. Znamo da u crkvi ima pedofilije, ali biramo da to ignorišemo jer se u svetinju ne dira. Znamo da nam je na vlasti vuk u janjećoj koži, ali ga biramo iznova jer računamo na ličnu korist od politike. Još češće zatvaramo oči pred ličnim slabostima, sopstvenim greškama, lošim navikama, pogrešnim izborima, govoreći da nismo imali izbora, da nismo namjerno, da je bila viša sila. Svjesno biramo da ne vidimo da su to puki izgovori već ih nazivamo nekim kreativnijim, a manje istinitim imenima. Tada za svoju sujetu kažemo da nam je takav karakter, ljubomoru i posesivnost prikrivamo iza fraze „meni je stalo do tebe“, za šamar kažemo da smo samo odgurnuli nekog u predijelu lica, a činjenicu da smo ubijali hiljade ljudi opravdavamo pitanjem, ali ko je prvi počeo…
Da li si spreman da znaš istinu, a da se njom ne rukovodiš? Da li si spreman da imaš slobodu da kažeš sve, a da i dalje šutiš pod izgovorom da ti sam ništa ne možeš promijeniti? Da li si spreman da pored očiju, ušiju, usta i srca ostaneš voljno slijep, gluh, mutav i bezosjećajan?