Sa koje strane kordona ćeš biti ti, nije retoričko, nego civilizacijsko, vremensko pitanje? Hoćeš li čamiti u svojoj kapsulici dizajniranoj po želji sarajevskog psihijatra Karadžića iz ‘93 ili ćeš istupiti u realnost i bar na taj dan, odložiti štit srBstva i biti čovjek?
Za dvije sedmice, svečano će biti otovrena najpoznatija banjalučka i jedna od najljepših džamija na Balkanu, Ferhadija. O ovom biseru otomanske arhitekture ne treba ovdje trošiti puno riječi.
Dovoljno je reći da je gradnju finasirao Ferhat-paša Sokolović, da je završena 1579. i da je bila uvrštena u kulturnu baštinu Bosne i Hercegovine, a potom i na listu spomenika svjetske baštine pri UNESCO-u. Od tog 16. vijeka preživjela je sve ratove, carstva i opsade…
Bila je živa do 7. maja 1993. kada je minirana. Od detonacije, stakla i prozori u krugu od kilometar popucali su kao čačkalice. Takav organizacioni poduhvat nije se mogao desiti bez pokroviteljstva tadašnjih vlasti grada Banjaluke, iste one vlasti koja je nakon miniranja, bagerima, u potpunosti srušila simbol grada.
Njeni ostaci bačeni su na deponiju, a gdje bi drugdje?!
Istorija na rezervi
Čudna vremena. Prosječan Banjalučanin, koji se rodio i uzrastao uz Ferhadiju, prošao je tog jutra pored krhotina iste i racionalizovao u svojoj glavi. Jebi ga, bila je to ‘93, pa valjda nije bilo riječi o nekakvim srpskim nacionalistima, nego o “našoj dječici”, koja jesu malo podivljala, ali “sa pravom”. Jer, da nisu sa pravom, koji bi klinac, vlasti u ime svih nas iz “srBske Bosne i Hercegovine”, namjesto fizičke zaštite i renoviranja, dokrajčili arhitektonski biser u bager-plesu i ostatke poslali od Vrbasa, Vrbanje do deponije, kako bi se, “balijama” zatro, svaki trag”.
Izgleda je prosječan Banjalučanin mnio kako je posve normalno rušiti bogomolje onih “drugih”. Par godina kasnije, vidio je taj Banjalučanin da u Sarajevu, Bihaću ili Zenici nije bio takav slučaj. Crkve, crkvena dvorišta i relikvije, bile su mahom netaknute.
Kako je čudno to tumačenje historije. U povijesnom kontekstu, valjda, treba onda promatrati i istražne radnje “u vezi sa počiniocima vandalskog akta”. Prvi ljudi tadašnjeg MUP-a Mićo Stanišić, ratni ministar policije Republike Srpske i Stojan Župljanin, ratni načelnika Centra službe bezbijednosti u Banjaluci, završili su kao presuđeni ratni zločinci, pa je razumljivo što je potjera za vandalima bila farsična budalaština.
Ali i nakon uspostavljanja mira, onog Dejtonskog, ništa, ama baš ništa nisu uradile ni novopečene vlasti, e, da bi konačno svi mi saznali ko nas to zavadi u Banjaluci. Ko nam to diže u vazduh Ferhadiju?
Osim, krvavog, prvog postavljanja kamen-temeljca za obnovu džamije 2001. kada je poginuo jedan vjernik Bošnjak od strane srpskih nacionalista, pamti Ferhadija samo zlohudost oko sebe. Treba podsjetiti- poludijela i nacionalizmom drogirana svjetina, kamenovala je autobuse sa muslimanskim vjernicima. Nasmrt je, ta rulja pretukla Murata Badića iz Cazina koji je došao na polaganje kamena temeljca. Ta rulja je pokazala kako Banjaluka gleda na Ferhadiju, 8 godina nakon njenog ubistva. I ništa.
Život je tekao mučaljivo dalje.
Zapravo, bilo je toliko mučaljivo, da je drugi pokušaj polaganja kamen-temeljca 2004. bio izveden u potpunoj anonimnosti, ali sa tri puita više policije nego prvi put. Policijska anonimnost.
Ostaće Fehadija tako osim podizanja iz pepela upamćena i po 3 kamena temeljca. Prvi onaj iz 1579, drugi 2001 i treći 2004.
Otkočena realnost
A, odistinski, sve ovo vrijeme od 1993. pa do danas Banjaluka živi jednu simuliranu pararealnost. Simuliranu, ali dobro ušuškanu i od istinske zbilje sklonjenu. Živi Banjaluka svoju ‘93. Navijek, svih ovih 23 godine po “Bajnoj Luci”, sa osimijehom i nekakvom bolesnom nostalgijom se sjeti radikalna masa tih eksplozija, kad su “naši” i zvanično rekli “njihovima”, gdje im je mjesto.
Živi Banjaluka jednu veliku laž, laž baziranu na poricanju činjenice kako je vlast iskoristila ljudski šljam i pokušala ubiti Ferhadiju.
Za to vrijeme političke oligarhije, malo su se umile, pa smo namjesto musavog Karadžića dobili krmeljivog Dodika. Koji doduše, neće narediti ponovno rušenje Ferhadije, jer ne može, ali fino dolijeva gorivo u generator, koji navijek istu ‘93 kurbla i nikako da prezupči.
Mrmoti ispred džamije
I doći će tog 7. maja, za 15 dana na svečano otvaranje Redžep Taip Erdogan, Ahmet Davutoglu, Kolinda Grabar Kitarović, Aleksandar Vučić…Ma biće cijeli balkanski politički džet-set. Puštaće se golubovi mira, igraće se djeca sa balonima. Samo fali pjesmica-Mir, mir, mir, niko nije kriv!
Ma, dal’ je moguće da niko nije kriv???
Jer, ako niko nikada nije kriv, onda smo krivi svi. A krivi smo što mučaljivo sa krivcima živimo, što nikako da uperimo prst i odvojimo krivca od nas i što jednom za svagda ne kažemo-NE, nisu Ferhadiju rušili Srbi, nego ti i ti idijoti sa imenom i prezimenom. Namjesto toga, Banjaluka, navijek u ‘93 muči, kao dijete poslije pijanke koje ne želi priznati roditeljima gdje i kako se naroljala.
Namjesto toga, velim, namjesto odistinskog mira i pomirenja, policija će imati duple dnevnice, a političari, sa osmijesima u uglovima usana, moći će samo aminovati velike projekte separacije i destrukcije koje je neko u ime njihovih ideologija uradio, a koji su uspjeli da ih održe na vlasti sve ove decenije.
Sa koje strane kordona ćeš biti ti, nije retoričko, nego civilizacijsko, vremensko pitanje? Hoćeš li čamiti u svojoj kapsulici dizajniranoj po želji sarajevskog psihijatra Karadžića iz ‘93 ili ćeš istupiti u realnost i bar na taj dan, odložiti štit srBstva i biti čovjek?
Budi čovjek! Namjesto kamena ponesi cvijet. Ili nemoj ništa. Lijepa riječ, lijepa želja su dovoljne. Ponekad je i ćutanje kulturnije od besprizornog životinjskog nacionalističkog urlikanja. Upamti, ne posmatraju te samo kamere policijskih službenika. Gleda te ljepotica, stara pet vijekova.
Budi čovjek!