Na nama je da prepoznamo i sami da „duhovna nadogradnja ovdje nije bijeg od stvarnosti, nego način i mogućnost umjetničkog preoblikovanja iste,“ kako je to nekad govorio Karim Zaimović.
Kamerni teatar 55 primljen je u članstvo Evropske teatarske konvencije, mreže usmjerene na promociju teatara i njihovih uposlenika. Ovo značajno priznanje nije samo način da se promovira teatarska produkcija iz Bosne i Hercegovine u Evropi, nego nudi i mogućnosti konkretne saradnje i razmjene umjetnika i predstava sa evropskim pozorišnim kućama. Veliki je to korak za internacionalizaciju bh. pozorišta, ali i prilika da se naš odnos prema pozorištu i pozorišnoj umjetnosti preispita i da se zapitamo: šta nama danas znači teatarska umjetnost i koliko smo svjesni kakve vrhunske umjetničke pothvate čine teatarske kuće i umjetnici u nemogućim okolnostima i uvjetima.
Umri muški
Da li se pozorišnih umjetnika i njihovih dostignuća sjetimo samo prigodničarski, kad se događaju veliki, već u svijetu prepoznati festivali poput MESS-a, kada neka predstava dobije prestižnu nagradu, kao što je to na brojnim festivalima bio slučaj sa, recimo, Helverovom noći? Razumijemo li važnost različitih teatarskih žanrova i ulogu koju alternativne predstave imaju u razvijanju našeg gledalačkog ukusa i senzibiliteta? Pepoznajemo li kvalitet predstava i imaju li kvalitetne predstave doista priliku da dugo budu na daskama i da privlače gledaoce ili bolje prolaze one koje se rukovode jeftinom produkcijom i populističkim podilaženjem masovnoj publici? Drugim riječima, ima li Bosna i Hercegovina odgojenu pozorišnu publiku?
Bosanskohercegovačka pozorišna umjetnost baštini dugu tradiciju i oduvijek je imala posebno mjesto na umjetničkoj i društvenoj sceni. Čak i tokom rata u opkoljenom Sarajevu predstave poput Bube u uhu ili Memoara Mine Hauzen nudili su građanima svojevrstan bijeg od stvarnosti i davale privid normalnosti života. Kamerni teatar 55, koji je zabilježio ovo značajno postignuće ulaska u ETC, ima jednu od najdugovječnijih predstava Umri muški, koju Tatjana Šojić, Senad Bašić i Admir Glamočak izvode već punih 26 godina, što je najizvođenija predstava svih vremena u Bosni i Hercegovini, s obzirom da je odigrana više od 250 puta uvijek pred punom dvoranom. Sarajevski ratni teatar, recimo, pomjera granice pri izvođenju predstava, a jedna od posebno zanimljivo postavljenih svakako je „Tajna džema od malina“ nastala po tekstovima Karima Zaimovića, izuzetno zahtjevna za glumačku izvedbu, ali fascinantna u ideji rediteljice Selme Spahić. Pozorište mladih i dalje, već godinama, izuzetnim naporima održava nedjeljne predstave za djecu koje su mnogim mališanima prvi susret s pozorištem uopće.
Ovi primjeri uspješnih i važnih predstava mogli bi dati argumente za tvrdnju da pozorišna umjetnost doista ima svoje mjesto u bh. društvu. A, zapravo, mnogo je više fer priznati da teatar danas u Bosni i Hercegovini opstaje unatoč bh. društvu. I zahvaljujući individualnom entuzijazmu i neviđenim naporima menadžmenta pozorišta, te plejade izvrsnih reditelja, glumaca, scenarista, scenografa, kostimografa i svih ostalih kreatora čarolije na daskama koje život znače, a koji su često zanemareni, marginalizirani i nepodržani ne samo od institucija koje bi im morale pružati podršku, nego i od nas, publike koja u pozorište ode jednom ili nijednom u godini, a neko nažalost i u životu.
Oduvijek je pozorište bilo mjesto susreta reditelja, glumaca i publike u jednom specifičnom odnosu koji treba da omogući specifičnu razmjenu energije, ideja, vrijednosti… Pozorište je kulturna institucija, ali je i više od toga. Ono nas uči, ono nas odgaja. Pozorišna se publika odgaja dvojako: stvarajući naviku dolaska u pozorište i prihvatanjem obrazaca ponašanja u pozorištu, te gledajući raznolike predstave, pri čemu publika razvija senzibilitet za različite žanrove i uči se tumačiti svijet putem tumačenja pozorišnh predstava. Savremene pozorišne predstave trebalo bi da kreiraju misleću publiku, budući da su mahom angažirane i intelektualno poticajne. Dakle, iako publika ne dolazi u pozorište da nauči šta da misli, ona ipak u pozorištu uči kako da misli. Upravo iz tog razloga suštinski je važno mladim generacijama ukazivati na važnost teatarske umjetnosti u njihovom životu i razvijati im potrebu za odlaskom u pozorište. No, u zemlji u kojoj tek nekoliko velikih gradova ima pozorišne kuće, u kojoj se vrhunske predstave (dramske, ali i posebno operne i baletne) izvode pred polupraznom salom, dok neke druge “izvedbe” sumnjivog kvaliteta, loše produkcije i vulgarnog sadržaja pune dvorane i po nekoliko dana zaredom, u kojoj se kultura još uvijek smatra troškom, a ne investicijom u duhovni razvoj građana; u takvoj je zemlji teško tvrditi da odgajamo teatarsku publiku i da pozorišna umjetnost ima svijetlu budućnost.
Bijeg od stvarnosti
Vrhunski umjetnici koji danas rade u pozorištima u Bosni i Hercegovini doista pokušavaju svojim mukotrpnim radom i, prije svega, izuzetnom ljubavlju prema umjetnosti kojom se bave, barem dijelom očuvati teatarsku tradiciju i ponuditi nam predstave kojih se ne bi postidjela nijedna svjetska teatarska kuća. I zato im trebamo kao publika pružiti podršku puneći teatarske dvorane, a kao država podržati njihove napore obezbjeđujući im neometane uvjete rada i stvaranja. Evropa kvalitet prepoznaje. Dokaz je tome ulazak Kamernog teatra 55 u Evropsku teatarsku konvenciju. Na nama je da prepoznamo i sami da „duhovna nadogradnja ovdje nije bijeg od stvarnosti, nego način i mogućnost umjetničkog preobllikovanja iste,“ kako je to nekad govorio Karim Zaimović. A duhovne nadogradnje i preoblikovanja naše stvarnosti nam treba. Danas možda više nego ikad.