Naslov teksta “Kada je Eurosong postao stvar života i smrti” govori mnogo toga. Izaći iz Sarajeva i zapjevati na najpopularnijem showu bilo je nemoguća misija. Ali bh. tim je uspio.
“Vojni vodič me je stavio u grupu sa gitaristom i dvije pjevačice (back vokali). Rekao nam je da trčimo u planine i da ne budemo pogođeni. To je smiješan trenutak. Bila je sredina noći i bilo je mutno jer je padao snijeg. Kada sam počeo trčati cipele su mi zapele. Ali nisam smio stati jer su ljudi pucali na nas. Nastavio sam bez cipela 5-6 sati. Tako smo jedino mogli doći na vrh Igmana. Tada su mi ali novi par cipela”, prisjetio se Fazla u razgovoru za BBC.
Iako su se tvorci Eurosonga trudili da to spriječe, ovo takmičenje je nerijetko korišteno za slanje političkih izjava. Tako je, piše BBC, 1960-ih godina španski takmičar imao pjesmu u kojoj tajno kritikuje tadašnjeg diktatora Franca. Posljednjih godina, publika je izviždala Rusiju zbog slabih prava za gay populaciju.
“Ali Muhamedova priča pokazuje više od bilo koje da je Eurosong više od muzike za ples i emotivnih balada, on može biti stvar života i smrti”, piše BBC.
Muhamed je imao 24 godine kada je počeo rat u BiH. Živio je na Grbavici u blizini Željinog stadiona. Ali, bio je prisiljen da pobjegne jer su Srbi preuzeli kontrolu nad tim područjem. Spavao je kod prijatelja na podu i pridružio se Armiji RBiH u pokušaju da zaštiti ostatak grada.
“Želite znati o životu pod opsadom? Koristiti riječ pakao je preblago. Nema struje, nema hrane. Ljudi umiru svuda. Mi smo mete gdje god krenemo i svi pokušavamo samo preživjeti”, rekao je novinaru BBC-a.
U sredini pakla 1993. godine održano je takmičenje za pjesmu koja će predstavljati BiH na Eurosongu. Učestvovalo je 10 pjevača. Muhamed i njegov bend Fazla nije očekivao da će pobijediti.
“Bili smo najmlađi takmičari”, kazao je.
Ali njegova pjesma “Sva bol svijeta” je imala jačinu, emociju i sve ono što je bilo potrebno.
“Pjesma je govorila o meni, muškarcu koji šalje ljubav ženi koja je izbjeglica van naše zemlje i govorim joj da ne odustaje. Moja tadašnja djevojka, a sadašnja žena, živjela je vani. O ničemu drugom nisam mogao ni pjevati”, rekao je.
Tada je krenula trka i misija – stići u Irsku. Nisu se plašili snajpera. Bili su hrabri.
“Nije bilo drugačije od onog što smo doživljavali svaki dan”, kazao je.
Nisu svi uspjeli. Dirigent grupe je trebao doći nekoliko sedmica kasnije, ali nije uspio izaći zbog žestokih borbi. Zamijenio ga je Irac. Kada su Muhameda pitali čega se sjeća sa takmičenja, nije spomenuo nikakvo uzbuđenje. Nije spomenuo ni garderobu iako su proglašeni za najbolje obučenu grupu. Nije spomenuo ni ovacije publike.
“Za nas je to bio ozbiljan događaj. Nije nam bilo do zabave. Pokazivali smo svoju nezavisnost, dokazivali. Bili smo prvi ljudi koji su predstavljali Bosnu na međunarodnom nivou. Potvrđivali smo postojanje države”, zaključio je Muhamed.
Danas živi u Kentuckyju gdje trenira fudbalski tim.