Samo nekoliko tjedana ili koji mjesec nakon britanske premijere, u izdanju beogradske Geopoetike i u izvanrednom i do kraja pouzdanom prijevodu Zorana Paunovića, izašao je novi roman Juliana Barnesa “Šum vremena”. Alex Preston u Guardianu knjigu naziva “remek-djelom biografske fikcije” i “veličanstvenim romanom”. Roman počinje rečenicom: “Znao je samo to da nikad nije postojalo gore vreme.”, a njegov središnji, vjerojatno i jedini lik, Dmitrij Dmitrijevič Šostakovič ponovo je u žiži interesa zapadnoeuropske i američke kulturne javnosti. Što je toliko privlačno u biografiji i djelu ovoga Sovjeta i Lenjingrađanina, da je već skoro sedamdeset i pet godina, tojest od vremena kada je, usred opsade njegova grada, partitura Sedme simfonije dospjela do New Yorka i tamo bila izvedena u svoj svojoj veličanstvenoj ljepoti, Zapadu vjerojatno i najintrigantnija umjetnička figura iza Željezne zavjese? Osim što nikada nije bio disident, nije emigrirao niti se podao braniteljima slobode riječi i umjetničkog stvaranja, Šostakovič nije imao ni tragičnu sudbinu. Umro je kao zaslužni umjetnik Sovjetskog Saveza, uz potpunu svijest režima da je upravo on onaj neporecivi argument u nadgornjavanju sa Zapadom. Jer sve su Amerikanci mogli imati, i sve su imali, ali nisu Šostakoviča. Pritom, upravo je on, Šostakovič, bio ta glazba epohe, taj u čije će se simfonije, gudačke kvartete, komorna i orkestralna djela, sabrati svi zvukovi, muzike, tonovi, šumovi dvadesetog vijeka. I džez, i kabare, i huj nogometnih stadiona, i vojnički marševi, dodekafonija i atonalnost, humor, ironija i groteska – gorčina nad sudbinom vlastitog tijela i duše – sve je to, i još mnogo, mnogo više, Dmitrij Šostakovič.
Julian Barnes živa je žrtva takve fascinacije. I to je plemenito. I važno je, zato što pisac, makar i nesvjesno, nastupa kao glas Šostakovičem omađijanoga zapadnjačkog svijeta, pa govoreći o kompozitoru i njegovoj epohi, nesvjesno štošta izgovori o Zapadu. On ne piše o njegovoj glazbi, gotovo da je i ne doživljava – što je, vjerojatno, jedna od mana ove knjige, ali ga prihvaća kao genija. Njegov je Šostakovič suočen sa strašnim Staljinom (i s ograničenjima njegova glazbenog ukusa), ali i s vlastitom savješću, koja radi glazbe i građanskog oportunizma štošta mora podnijeti i prihvatiti. Za razliku od Mandeljštama koji se odbio saviti, pognuti, kleknuti, uvjeren da je poezija vlast, i da će on, veliki vlastodržac, pobijediti i Staljina, Šostakovič se savijao, saginjao i klečao kad god je trebalo i koliko god je trebalo. Jedino što nije činio: nije pisao glazbu kakva se od njega očekivala.
Barnesov roman fragmentiran je, sveden na niz anegdota i epizoda, uglavnom vezanih za dva ključna događaja u kompozitorovu životu. Prvi s početka 1936, kada je preko cijele treće stranice Pravde izašao članak pod naslovom “Pomutnja umjesto glazbe”, u kojem je na surov način likvidirana Šostakovičeva opera “Ledi Makbet Mcenskoga okruga”, on optužen za ideološka zastranjivanja i oglašen neprijateljem socijalizma. Drugi se događaj zbio trinaest godina kasnije, kada ga Staljin rehabilitira i šalje u Sjedinjene Američke Države, na čelu službene delegacije koja će prenositi idejnu i kreativnu nadmoć sovjetske kulture i umjetnosti.
Članak iz Pravde je, kako se vjeruje, napisao sam Staljin. Nakon toga je opera zabranjena, a godinama se nisu izvodila ni druga Šostakovičeva djela. Po novinama se o njemu govorilo kao o narodnom neprijatelju, napadali su ga i od njega se ograđivali čelnici društva skladatelja, i dugo se činilo kako mu sudbina visi o koncu. Uz manju pompu, i uz manje oštre i teške riječi već su mnogi ostali bez glave. Njega su ispitivali na tajnoj policiji, ali nikad ga nisu uhitili. Godinama je živio svoj strah. Uostalom, tek će nakon Staljinove smrti 1953. njegov život postati i još nešto osim straha. Ali ni tad neće biti dostojanstveniji. Samo će se izmijeniti forme poniženja.
Put u Ameriku Barnesu je zanimljiv, jer je to bila praktično i jedina prilika u kojoj je Šostakovič izašao van, izvan svoga životnog i intelektualnog okruženja. Ali i taj je izlazak bio ponižavajući. Pred dolazak delagacije, Igor Stravinski našao se među onima koji su trebali dočekati i ugostiti umjetnika i njegovu pratnju. Stravinski je to na nimalo delikatan način otklonio: “Žao mi je što ne mogu da se pridružim delegaciji za dobrodošlicu sovjetskim umetnicima koji dolaze u ovu zemlju. Takvom gestu protive se sva moja etička i estetička ubeđenja.” Stravinski je mnogo godina ranije odabrao drukčiju sudbinu od Šostakoviča, a bili su ne samo iz iste zemlje i zajedničkoga užeg zavičaja, nego su u estetskom smislu bliski, glazbeno srodni. Kada bi Šostakoviča trebalo s nekim spariti, bližeg od Stravinskog ne bi se našlo. Nešto je blisko i u njihovim temperamentima i naravima: iskazujući zahvalnost zemlji koja ga je primila, Igor Stravinski načinio je radikalno novi aranžman američke himne, u kojem se ta pjesma katkad izvodi na koncertima, ali naravno da nije službeno prihvaćen. Njegov aranžman tvrdom je uhu diktature – srećom, samo estetičke i komercijalno-tržišne – neprihvatljiv i skandalozan kao što je i Šostakovičeva opera bila neprihvatljiva Staljinu. Razlika je samo u cijeni koju umjetnik plaća: da nije bilo bogatih mecena i da Amerika, ipak, nije bila ponosna na Stravinskog, umjetnik bi crknuo od gladi (kada bi snimio gramofonsku ploču, svaki bi put bila prodana u tisuću primjeraka, i nijednom više), dok je Šostakovič mogao izgubiti glavu na puno dramatičniji i drastičniji način.
Julian Barnes u svome romanu varira poznate detalje iz kompozitorova životopisa. On mu pristupa na način modernih svetačkih hagiografija, uz manje ili više uspjele varijacije. Tko god je čitao neku od Šostakovičevih biografija, recimo, onu Elizabeth Wilson (“Shostakovich: A Life Remembered”) koja je ovih godina bila bestseler i moglo je se naći i po aerodromskim knjižarama, već je u drukčijim izvedbama pročitao svaku od mikrofabula i pripovijesti iz Barnesove knjige. U neku ruku, jedan od najvažnijih pisaca današnjice prepričava nešto što je čitatelju već poznato. Ima li smisla takvo prepričavanje? Ima, ako je tekst stiliziran na novi i na uzbudljiv način te ako iz načina pripovijedanja razumijevamo nešto što nam je prethodno ostalo skriveno.
Barnsova stilizacija je uzorna. “Šum vremena” lijepa je, dobro ispričana proza. O Šostakoviču, međutim, nećemo doznati ništa novo, niti ćemo ga na drukčiji način razumjeti. Ali nam štošta može biti novo u načinu na koji Barnes, zapravo, ne razumije njegovu životnu situaciju, niti se uspijeva sa njom suživjeti. Koliko god naše iskustvo bilo daleko od sovjetskog, koliko god komunizam kroz koji smo mi prolazili bio razblažen i razvodnjen u odnosu na sovjetski, pogotovu iz Staljinova doba, ipak smo u stanju razumjeti način na koji funkcionira komunistički režim, kao i načine na koje čovjek reagira na režim.
Između ostaloga, znamo kako funkcioniraju ideološke etikete i diskvalifikacije. Šostakovič je bio eliminiran i izoliran zbog ljevičarenja u operi “Ledi Makbet Mcenskoga okruga”, zbog kosmopolitizma i odsustva nacionalne svijesti. Tako su ga kvalificirali Staljin i njegovi komesari. Nama ovdašnjima, pak, ne trebaju ni sjećanja na komunizam da bismo s drugih strana čuli iste riječi diskvalifikacije i likvidacije: ljevičarenje, kosmopolitizam i odsustvo nacionalne svijesti! Zvoni li vam to u ušima?
Šostakovič je pristajao da se njegovim imenom potpisuju ideološki pamfleti koje nije napisao. Pristao je i da se u Americi, tokom one turneje, čita žestoka ideološka diskvalifikacija Igora Stravinskog, također potpisana njegovim imenom. Gotovo da nije ni trepnuo! Imao je samokontrolu savršenog oportunista. To je bio njegov način preživljavanja i stvaranja. Na jednome mjestu Barnes piše da je umirući Šostakovič svoju genijalnu glazbu oslobodio tereta svog života. Bilo bi to lijepo i tačno rečeno, možda takvo i jest, e da je Šostakovič imao još jedan život, koji bi proživio na drukčiji način. Ovako, on je mučenik i svetac. I to vrlo, vrlo grešan svetac. S grijehom, uostalom, i počinje svetost.
Njegova glazba pečat je našemu vijeku. Stoljeću koje započinje velikim Mahlerovim orkestracijama Šostakovič je svojim velikim orkestracijama označio vrhunac i kraj. Njegovi gudači kosmički su zuj. Trublje, pozaune i divlji klaviri, čiji tonovi dopiru iz svijeta koji se ruši, iz gradova pod opsadom, iz višekatnica, koje se rasklapaju poput studentskih bokocrta, u trenucima kad po njima padaju avionske bombe. Pa onda veliki mračni zborovi u kasnim simfonijama, pijev Babjeg jara, tamo kod Kijeva, gdje je nestao cijeli jedan židovski svemir, Cvetajeva, džez i koješta drugo… Možda je Barnes doista napisao remek-djelo, ali ovaj čitatelj to ne uspijeva shvatiti jer je slušao Šostakoviča.