Onda gledaj, lafčino: ne vidiš ga!
Kad su objavili da je Velimiru Bati Živojinoviću prije nekoliko dana amputirana noga, i da je njegovo zdravstveno stanje kritično, moj prijatelj iz te branše, pozorišne i filmske, rekao je: “Isto kao Tito, s kojim se družio, a onda počeo pljuvati po njemu. Sudbina uvijek naplati račun.”
Stresao sam se: ne zato što ne bih mogao smisliti nešto tako, za posljednje sate nečijeg života, brutalno, nego zato što ne vjerujem da je kosmos (pa time i njegove sitne čestice, ljudske sudbine) zbir koncentričnih krugova, koji se, jednom otvoreni, moraju zatvoriti. Skloniji sam vjerovanju da ovim svijetom vlada nekakva, uvjetno, subordinacija haosa, u kojoj viši pod nekom vrstom kontrole drži “niže” vrste. No, ostavimo razmatranja pitanja kosmosa onima koji to izučavaju, a vratimo se ovozemaljskim stvarima, od kojih su život i smrt, nekako, najvažnije. Dakle, u osamdeset i drugoj godini, u snu, u Bolnici sv. Sava u Beogradu, umro je Velimir Bata Živojinović, najveća zvijezda ex-jugoslovenskog filma, i čovjek koji je igrao u 300 filmova i serija, kao niko prije, i vjerovatno poslije njega. Bio je ikona jednog vremena, na način na koji je to u Sjedinjenim Državama, sredinom 20. vijeka bio John Wayne, ili u Francuskoj Jean Gabin.
Najbolji kod najboljih
Autentičan, rudimentaran, s dubinskim osjećajem za to šta je važno uraditi pred kamerom, a šta ne treba, Bata je bio simbol cijele jedne (sup)kulture. Najpoznatiji u ulogama u partizanskim filmovima, bio je utjelotvorenje superheroja izraslog iz “zdravih”, seljačkih osnova i bio pop ikona.
Kao i svaki veliki umjetnik, bio je duboko svjestan da će vrijeme pojesti lažnu sliku nekih svojih segmenata, znao je reći: “Malo toga u čemu sam igrao je, inače, vredno spomena”. S Batom je, naprosto, bilo tako da je bio najbolji u rukama najboljih, i to često ne kao glavna uloga, nego kao epizodist. Oni koji su gledali filmove iz sedamdesetih i serije osamdesetih godina, znaju o čemu govorim: tamo gdje nije jedini, Bata je bio najveći, kod Ante Babaje u Brezi gdje igra lokalnog polukabadahiju i zavodnika Marka, uHajki Žike Pavlovića gdje je četnički vojvoda ili u Štefici Cvek u raljama života, Rajka Grlića, gdje opet igra žigola opsjednutog seksom i ispaljuje jednu od svojih najpoznatijih replika – “sa’ću da te karam!”
Osobno, najdraže su mi bile njegove minijature iz ne previše popularnih serija, poputKauboja u filmu Pas koji je voleo vozove, ili Mesara Pufte u Majstorskoj radionici, tipičnog predstavnika novobogataške generacije, skorojevića koji anticipira dolazak nove klase na čijem je čelu. Bata je i u “partizanskom” životu bio prvi – bio je Valter u kultnom filmu Hajrudina Krvavca, i to će ih obojicu učiniti besmrtnim.
Ko je, tačno, ubio Valtera?
U devedesetima, ponio se kao i većina običnog svijeta, priklonivši se “svojima”: upisavši se u Socijalističku partiju Srbije Slobodana Miloševića, zatvorio je sebi vrata ostalih republika bivše Jugoslavije, a to se, ako ste veliki, ne radi. I ne oprašta. O mrtvima, dakako, sve najbolje, ali gdje je ta granica koja određuje ko se kompromitirao a ko nije, i šta je moralni prag ispod kojeg se ne bi smjelo ići. To, osim što je individulano, vrlo je lomljivo, i rastegljivo, jer su ovdašnji etički principi, uglavnom, stvar prakse. Skoro svaki put kad vidim novu veliku akciju koju režira Naš Poznati Teatarski Reditelj, inače miljenik Avazovih izdanja, uhvatim se za glavu, ali nijednog čovjeka se ne može mjeriti jednodimenzionalno i jednostrano. Pogotovo ne nekoga ko je živio od teškog, histrionskog zanata, i čijim venama po defaultu teče krv Nekog drugog, ili Neke druge.
Zato, neka počivaju u miru, i Bata i sve naše zablude o Valteru, i sve ublehe o njegovom povratku i marketinške trikove lijevih stranaka koje su nacionalistima svih ovih godina uglavnom zanosile jajca u krivini. Bata je svojim ponašanjem u devedesetim, i snimanjem nekakvih opskurnih serija po Palama naprosto, ubio (filmskog) Valtera, odnosno predodžbu da su pravda i istina usađeni u temelje ovoga svijeta. Nisu. Kao što ni Bata nije bio Valter, nego mitska slika o njemu, koja je svoje najplodnije mjesto, našla u Kini, gdje je Valter popularniji nego u Jugoslaviji. Jer, na isti način na koji nikada nije otkriveno kako je ubijen pravi Valter (jer je verzija o oslobađanju električne central pred sam ulazak partizana u Sarajevu bila, poprilično, “filmska”), nikada se nije uspostavio kriterij kojim bi se tačno moglo odrediti ko se, zaista, stavio u službu zločinačke politike, a kome je to oprošteno iz ko zna kakvih razloga.
Ako, recimo, krenemo od Centra zla, što je u našim uvjetima bio Miloševićev režim, valjaće nam reći da je dosta majstor(ic)a koji su napravili karijere bilo uz njega:Aleksandar Tijanić, Bata Živojinović, Dragan Kićanović, Zorica Brunclik… Kako su cijela društva otišla u p.m., pardon udesno, bilo je malo “nezgodno” što se ništa u okviru tog režima nije moglo napraviti bez amena glavnih, tako da je još grotesknije bilo nakon devedesetih i pada Miloševića, kad su se svi počeli napuštati brod koji tone. Uključujući i neke ugledne Sarajlije koje su se sjetile hrvatskih korijena ili stali graditi kule na tuđoj zemlji u slavu djela pisca čije je djelo apsolutno nekompatibilno s tom vrstom (svetosavskog) graditeljstva.
Ako se okrenemo i na drugu stranu, vidjećemo slične pojave u drugim sredinama. Istina, nije isto kao kod Miloševića, ali čovjek iz ove perspektive (a ni iz one, vala) ne bi potpisao sve što su radili i govorili, recimo, istinski velikani i majstori svog posla poput pisca najboljeg hrvatskog romana 20. stoljeća, ili jednog od najvećih hrvatskih glumaca u povijesti. Ili magičnog slikara iz Bosanskog Petrovca nazivanog bosanskimVelasquezom? Recimo da se na taj spisak može dodati i jedan dio djelovanja nekih ovdašnjih pisaca. Ali, zašto kopati stare rane?
Najgore je suditi, a znati da si kriv
I na kraju, uvijek volimo isticati primjere Ezre Pounda ili Knuta Hamsuna koji su otvoreno stali na stranu Zla, ili, recimo, Stravinskog koji se prema tome, blago rečeno, nije adekvatno odredio, ali mislim da to nije problem ovdašnjeg prostora. Ovdje je problem što u novije vrijeme nijedan režim nije valjano osuđen – nego njegove odgođene i našminkane varijante još uvijek žive kao dominantni koncepti – pa je onda i puk zbunjen. A svjetina k’o svjetina, uvijek blesava i uvijek za onoga ko u tom trenutku izgleda jači. Današnje Sarajevo je od nasljeđa metafore Valtera (koja u ovom slučaju više znači neku otvorenost i kreativnost, nego li žal za komunističkimvremenom) moglo bi se reći jednako daleko kao što je to bio predsjednički kandidat SPS-a Velimir Živojinović od onoga što je bio, i značio veliki glumac Bata, poznat i kao Životinja. Ili, da parafraziramo legendarni kraj filma: “Onda gledaj, lafčino. Ne vidiš ga!”
Dakle, da bi čovjek “sudio” izvršiocima, morao bi imati potpunu svijest o tome da su nalogodavci i ideolozi stavljeni u pravi kontekst, socijalno, pravosudno, kako god hoćete… Toga nije bilo, niti ima na vidiku. Ispada, onda, da su se ljudi “snalazili”. A snalaženje je uvijek pitanje šta nekome može stati pod kapu. Ili ne.
Teško je mjerilima jednog vremena mjeriti drugo, baš kao što je teško i birati zdravo društvo kad su cijele nacije zahvaćene virusom. Što bi rekao dobri, stari i dragi Miroslav Krleža. “život umjetnika je od samog početka borba sa divljim zvijerima.” I još su imali tu nesreću da su oči uprte u njih. Na kraju, ostane ono što su uradili za svoje djelo. I svoju publiku.
Batina (ne)sreća je bila u tome što je bio (filmski) Valter. Naša, što nikada nismo zaista insistirali da saznamo ko je ubio (pravog) Valtera. Između te dvije laži, leži “istina” o svima nama. I o Bati, naravno. Kojeg je Valter branio. Od njega samog.