Bauk kruži svijetom, bauk globalizma.
A nad baukom, bauk.
Bauk revolucije.
Nad (kapitalističkim) Zapadom, i Istokom, i Jugom, i Sjeverom, nadnio se gradonosni oblak oživjelog marxizma. Ništa čudno i neočekivano, prorekao je to veliki Karl Heinrich Mordechei, alias Marx. Njegovom proročanskom vizionarstvu, osporavanom i svim oblicima kapitalističkog nasilja gušenom stavu o nužnosti preobražaja društva kroz pretvorbu pogleda na teoriju revolucije, da nije uspostavljiva bez korjenite i globalne promjene svijesti, pogoduje globalizacija kao krajnji stadij, također genijalno prorečenog, odumiranja države.
Da je Marx mogao pretpostaviti da će svijet biti ugrožen potencijalnom nuklearnom kataklizmom, ili ekološkom, kao posljedicom besprizorne industrijalizacije i grabeži čije razmjere ni on sam nije mogao naslutiti uprkos svom lucidnom, gotovo suicidalnom leukipo-narcizmu, vjerovatno ne bi sasvim doslijedno proveo preokretanje Hegelove ontologije s glave na noge. Ostavio bi je da leži u blatu, čekajući da je ozbilje Staljinovih “Sedam crta dijalektike”, ili doktrina dokidanja samoupravnog centralizma. Šteta je da sam Marx nije doživio grandiozni uspon i grotesknu rašomonijadu svega opskurnog i kultnog povezanog s njegovim imenom. Istina, Marx je i to naslućivao, ograđujući se u ništa manje teatralnom maniru od doskorašnjih paupera: “Ja nisam marxist već Marx”.
Govoreći o diktaturi proletarijata i odumiranju države, sigurno je zamišljao sve drugo samo ne da država može i formalno umrijeti, tačnije, biti ubijena. Ono što jeste izvjesno, kao što je Zola u rudniku Vore sahranio nadu kapitalista o budućem androginom industrijskom biorobotu, tako ni Marx nije ostavio nadu nijednom imperijalizmu. Kao destruktor hegelijanizma, prudonizma, lasalijanizma, i svih ostalih -izama koje je nemilosrdno satirao u prah i ništavilo, nažalost, nije ostavio mnogo na tasu pravde ni za jednog Che Gevaru. I tako, post festum, unedogled mogle bi se iskopavati “greške” najvećeg prosvjetitelja radništva. Naivnom futurizmu nije poznato da povijest ne čini greške, da ona uistinu i ne postoji osim kao utvara marxologa, te je duhu autentične Marxove misli posve neprimjereno imputirati bilo partikularnu bilo generalno-konceptualnu nedosljednost.
Povijest je prazna fikcija čiju su oprostorenu prazninu ispunili silnici da bi sebe postavili u centar njenog žrvnja što će u ime marksizma-neomesijanizma samljeti milione na oltaru kneginje moći u službi vandijalektičkog kralja obezboženog “razuma”. Ni 18. Brumaire, ni 17. Oktobar, nisu oporekli, niti će to moći bilo koji Prvi maj, da je radnik, odnosno seljak, uprkos svojoj intelektualnoj i kulturnoj nedograđenosti, stub svakog humanizma.
Natopljena idejom etičnosti, iako nikada nije uobličena u etički sistem, teorija komunizma, ekumenizacijom globalne krize na početku 21. stoljeća dobija novi polet. U pravo vrijeme, ali, uglavnom, s pogrešnim premisama. Još u njegovo vrijeme slučajno ili tendenciozno, obezvrjeđivala se Marxova namjera da se društvo učini podobnim medijem za otjelovljenje apsolutnog duha u dekonstruiranoj i u sebi prevaziđenoj ideji totalitarne nacije. Marxu u inat, i pored jasnih ograda vidljivo istaknutih u Manifestu KP od svega što se moglo pripisati komunistima kao zagovornicima ukidanja ličnog vlasništva, neprijatelji su ga satanizirali, zaboravljajući da je naizgled usamljeni vitez imao pored sebe i u sebi apsorbirane, njihovom snagom emanirajući, Eshila, Sokrata, Empedokla, Bruna, Schellinga… Projiciran kroz Sokrata, Marx je inkarnirani Sokrat. Što je Nietzsche duhom anticipirao, marxolozi su preveli u materiju, istina, okrvavljenu. Nekad je bilo popularno braniti Nietzschea od beskrupuloznih Lukačevih nasrtaja, danas bi se Marx na to šalio zagrlivši obojicu.
U svakom slučaju, sam Marx danas bi bio drugačiji. Za sada, za početak, pretpostavimo da bi Marx bio ozbiljno ljut na Bolivijce što su prodali Che Gevaru, slavio bi Goju, oplakivao Lorku i Jesenjina. Gorkog i Solženjicina, u svom svjesno loše prikrivenom, davno odbačenom luciferstvu, ne bi ni pozdravio. Blocha bi možda čak blago grdio, Gramshiju bi se samo izdaleka naklonio… Svi bi morali shvatiti da se njegova misao mora piti kao sirup, 1:7, s mnogo vode. A ni tada nije sigurno da nepažljivi konzumenti neće ispiti koncentrovanu gorčinu i pasti u neku od brojnih poznatih i nepoznatih provalija marxo-kozma…
I da bi, i on sam nošen predrasudama velikog Hegela i njegovih zabluda o neprispjelosti naroda Dalekog istoka Svjetskom duhu, morao ostati zabezeknut privrednim kineskim čudom, i još bi mu ostalo dovoljno svog mističkog prava na utihnuli freudinijansko-židovski humor, gledajući kako recesija potresa plitke temelje pod nogama novog sveindustrijskog svezagađujućeg antibudističkog džina, kom se ispod ruke otima 26.000.000 nezaposlenih proletera, spremnih svakog časa na boljševičku revoluciju, i to bez Maoa. Novi Kutuzovi nemaju smisla za polemike sa svojim Bernsteinima, neki Kautzky bih ih samo dodatno razgnjevio. Moguće je da ne bi prepoznali ni samog Marxa na barikadama podignutim pod slikama s njegovim likom. Ali bi mnogi, spremni na globalni cunami, nepogrešivo znali “Manifest”, i ko ih svodi na Trojni obrazac, ko ih unaprijed već s rođenjem bar-kodira magičnom šifrom RNR-NRN.
Zar je realno prihvatljivo da 225 najbogatijih ljudi zarađuju koliko i 2.700.000.000 ljudi, odnosno 40 % čovječanstva? SAD, Britanija, Francuska, Japan i Kina (tih pet zemalja predstavljaju 30 % svjetske populacije) zaslužne su za dvije trećine ukupne svjetske vojne potrošnje, pri čemu čak 48 posto otpada na američki udio, dok su preostale četiri vodeće zemlje zaslužne za po 4 i 5 % udjela svaka.
Jedno je sigurno, veliki riter, već spuštajući vizir, u punom zanosu ponovo jaše. A s njim vojska svih nadobudnih avatara, od Tuhachevskog do La Pasionarie. Ako je bog i mrtav, nije umro uzalud. Kao ni milioni voljnih jedino da budu slobodni. Ako bi ih sam Marx i htio opomenuti i usmjeriti na etiku, umjesto na revoluciju, zalud bi ih zvao. Gladne, denacionalizirane, dekodirane, rekomunizovane, njih “neće ni pakao smest”.
S Marxom ili bez, neomarxolozi su na potezu, i znaju, izgubiti nemaju mnogo, a “zadobiti mogu cijeli svijet”.
Na svijetu je, kao živom biću, da se odluči. Što je manje re-evoluirane etike, manji će biti doseg totalitarnog ekonomsko-nacio-porobljivačkog, trafiking-humanoidnog, narko-kartelskog klero-globalizma. Marxu treba dopustiti, bez upliva pseudomarxističkih teologa lažne demokracije na kojoj su nemilice dodjeljivani doktorati i najviši akademijski laureati, da, ako je moguće u miru, bude dostojanstveno i konačno – svaćen. Za nasilje nikada nije dovoljno rano, ono je mit mitotvotnog noćobdijstva kom smrt nikada nije dovoljno mrska. A mitove ne treba olako dozivati. Eha bola neprebolnog naslušao se Svjetski duh dovoljno, od Gazimestana do Gaze. Treba oslušnuti: kao ni Hrist, Marx nije donio obećani mir, ali nije pod revolucijom podrazumijevao ubistvo nijedne države. Nikada nije tvrdio da je kruna državnosti u njenom samodokidanju bez proletarijata, već u samoprevazilaženju stanja u kom su iluzije potrebne.
Moralo bi se pomno oslušnuti, bar pokušati čuti: doba velikih vitezova, muževnih muževa i dostojanstvenih ženstvenih majki, odgajanih u duhu ljubavi, poštovanja i uljudnosti, nije prošlo. Marx nije propovijedao etiku, ona se implicite u njegovoj ekonomskoj teoriji podrazumijevala. Oikos je svetinja, i nijednoj politikantskoj hulji se ne smije dopustiti da je potkopa. Jasno, i sam Marx je to najbolje znao, nije bio prihvaćen drugačije osim kao mračni bauk, ne zbog pripisivane mu prljavojudejske prakse komunizma žena (on sam je bio čedan otac i brižan suprug), već onih koji su se zbog prikrivanja fetišiziranog nemorala, (pored već njegovih proklamovanih protivnika) najviše zaklinjali – u samog Marxa. A takvih, ne samo bivših već i još sasvim lagodno živućih, može se po raznim klero-mafio-katakombama, vidjeti mnogo.
Marx je govorio o pravu na rad, na zagarantirani osmočasovni radni dan, da rad nije sredstvo za uništenje već unapređenje ličnosti, da je rad pomoćni put u ostvarenju egzistencije – ne prinudni nametnuti cilj života i da dan počinje nakon rada i da se smisao postojanja ne uslovljava u beskonačnim danonoćnim nadničenjem koje osiromašuje a ponekad ubija i radnika i njegovu porodicu, pravo na slobodu i neprivilegiranu kulturu masa – ne samo kulturu elita, na socijalnu i političku samozaštitu, emancipaciju žena i humanu dužinu porodiljskog odsustvovanja s posla, stvaralačko življenje, besplatno školovanje i liječenje, obezbijeđenu poznu životnu dob, o jednom nekonvecionalnom neuniformnom bratstvu s pravom na razlike… naučio je čovjeka da u granicama pozitivnog prava brani svoju ličnost, dostojanstvo svoje porodice i čast otadžbine. Da ima onoliko koliko proizvodi, ne više od toga. Da pruža prema svojim biološkim i intelektualnim mogućnostima. Da prima prema potrebama. I sve to u okviru civilizacijskih normi.
Utopiju i ideologiju spustio je natrag na Zemlju, izvor svih vrijednosti. Ko ne čuva Zemlju, nije i ne treba biti pošteđen, jer ne čuva ni sebe, niti drugog čovjeka, niti ijedno drugo biće. Marx je s punim pravom takvima rekao Ne!, po cijenu oružane pobune.
125 godina nakon Marxa, svijet drhti pred masama. Donekle im, ali ne u potpunosti (zaštitnici kapitalista i pored svih ratova i terora nisu uspjeli iskorijeniti Marxovo epohalno razodijevanje biti političke ekonomije) nedostaje ideologija jer im je sistematski onemogaćavano da se obrazuju i nadahnjuju idejama progresa, da se organizuju u asocijacijama slobodnih proizvođača bez parazitskih tehnomenadžerskih posrednika, eksploatatora, eksproprijatora…
Pariz (kolijevka Revolucije), Atina (kolijevka europske i svjetske Kulture), Peking (kolijevka Ekologije i Privrede) … prizivaju Govornika kojem su istinski bogohulnici u ime njihovog demijurga, Novca, oduzeli pravo na izgovorenu Riječ. Ali to nije obična riječ, već Riječ planete Zemlje dovedene, od strane lažno-bogomolnih, i klepto-maloumnih, do uništenja.
Povijest, iako nepostojeća, algoritamska, metaforična, virtualna, na megasceni Svijeta, svidjelo se to mediokritetskoj nacionalsocijalnoj protuprirodnoj gomili rasista ili ne, što je već neupitno i neumitno vidljivo, ipak opet prepušta Riječ onom kom je nepravedno oduzeta, bez i da je do kraja izgovorena, jednom od svojih najvećih vitezova koji je preživio sve brodolome, gospodinu Karlu Marxu. Pa, on može i ćutati, toliko je napisao istinitog, u empiriji potvrđenog. Ali, proletere, osviješćene njegovom naukom, teško da će neko ućutkati. Potrebno je samo biti razuman i ne dopustiti da se marxolozi isprse ispred oca svoje nauke. Za nekoliko desetina miliona poginulih ljudi, najmanje je mogao biti kriv Marx. Krivi su mističari i blagoglagoljivi mito-profitotvorni antiljudski saprofiti.
Novom naraštaju ostaje veliko, moćno naslijeđe, cilj i zadatak: humanost. A ona se ne gradi interpretacijama i imitiranjem rada i sloge, već kroz rad u humanim okvirima i kroz zajedništvo koje ne smeta, ne zagađuje, ne izrabljuje, ne potčinjava. Ni o čemu drugom nije govorio Marx, baštineći pradavno Heraklitovo i Demokritovo umijeće o elementima koji tvore jedinstvo Čovjeka i Univerzuma. Može li se (ne)razumom protiv toga?